Sunday, September 30, 2007

Misli o buržoaziji-2 deo

Neke misli o buržoaziji i građanskoj klasi iz raznih dela Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Ako kao ključne osobine građanskog društva uzmemo privatnost, posed i racionalnost, onda je ta viša odgovornost građanstva i njegov duh u tome što je – zahvaljujući paradoksalnom ispoljavanju upravo svojih standardnih vrlina, preduzimljivosti, inventivnosti, takmičarskog duha, pragmatizma, individualizma, itd – finalizirala, više od svih drugih specijalnih formiranja, onu pogrešnu alternativu naše civilizacije, ovu materijalističku suštinu života kojim živimo i na kome gradimo svoje zablude o progresu i svoje nesrećne nade za budućnost.

W.Turner-AvalancheAntagone socijalne doktrine i pokreti izašli su u međuvremenu ispod šinjela građanskog racionalizma i samo usavršavaju antiduhovne nedostatke građanske ideologije. Tako sam, ne blagodareći Marksu, Adamu Smitu, Veberu, nego Berđajevu, Kirkegardu, Hajdegeru, a najviše Ničeu, Špengleru i modernoj antropologiji, dobio neku drugu sliku čoveka, kome je ova istorija naturena pogrešnim izborom još u zori civilizacije.

Dobio sam ideju o nužnoj otuđenosti vrste, iz koje izlaze sve pojedinačne otuđenosti, nesreće; ideju o neminovnosti potpune materijalizacije života do njegovog potpunog sloma, metaforično, na isti način na koji će kosmos, na svom kraju, biti ubijen preteranom gustinom jednog istog suštastvenog elementa.

U tom smislu utvarno mi se čak i točak javljao kao sudbonosno katastrofalan pronalazak, koji bi parapsihička snaga mogla zameniti i tako nas lišiti svih ovih zavisnosti od materije. Točak je, u međuvremenu, i mi na njemu, doputovao do atomske bombe.
*****
Malograđanin, pored žudnje za uspehom, ima još dve velike ljubavi: prema sigurnosti i rutini, koje se, u međuvremenu, slažu i nadopunjuju. Sigurnost dovodi do rutine, a rutina obezbeđuje sigurnost.

Ako pokušate da ga iz tog trostrukog koloseka izbacite, da ga izvalite iz te srećne ravnoteže oduzimanjem sigurnosti u pogledu vrednosti života kojim živi, istina u koje veruje, ako, prećutno makar, ištete da svoju izolaciju napusti nekim angažmanom, čije posledice nisu unapred osigurane, dakle da mu rutinu poremetite, ne možete očekivati da se vama oduševljava.

Omiljeno stanje malograđanina je status quo. Ono bi takvo bilo i u samom paklu. Onog momenta, kad mu taj status quo poremetite, ugrozili ste ga. Jer ste mu pokazali naličje njegovih svetih istina i tamnu stranu njegovog sopstvenog života, koje je on u rutinama i sigurnostima hteo da zaboravi, jer ste ga prećutno pozvali na drukćije učešće u životu, koje on načelno odbija. Zbunili, uznemirili ste ga, i stvorili sebi neprijatelja. Šteta, međutim, nije velika. On je i po sebi vaš neprijatelj.
*****
Mislim da građani treba da upravljaju svojom državom, kad već moraju da je imaju.
*****
Srpska građanska klasa koju sam opisivao više ne postoji. Ostale su jedino njene trajne vrednosti koje se sada obnavljaju u savremenijem obliku. I u tome je njen trijumf. Malko morbidan, doduše, jer podseća na trijumf čoveka koji umire, gledajući kako mu njegov ubica uzima lik i preuzima njegove ideale, ideje, ciljeve, a da protiv toga ubice ništa ne može preduzeti.
*****
Buržoazija nije nikad direktno, javno i ideološki bila vaspitavana kao klasa, koja valja da brani svoje klasne interese od proleterske revolucije, nego je to, da se ona kao i ustanove njene države treba od te revolucije da brani ponaosob. Svaki buržuj je to saznavao kao neku osobnu opasnost, ugroženost njegovih ličnih interesa.

U navedenom pogledu proletarijat raspolaže još jednim oružjem više, ekonomski obrazloženim jedinstvom intersa u koje svaki radnik-komunit veruje jednako fanatično kao i rani hrišćani u iskupljenje. U školama deca nisu vaspitavana u duhu klasnog, nego nacionalnog jedinstva i nisu se simvolički rečeno divili (Rusovljevom) „Društvenom ugovuru“ nego Narodnim epovima.
*****
Dobar građanin je onaj koji misli na hleb i onda kada je sit; opasan je onaj koji misli na ideale kad ima hleba, a na hleb kad ga ideali ostave da gladuje.
*****
Uopšte uzev buržoazija nije nikad direktno, javno i ideološki bila vaspitavana kao klasa, koja valja da brani svoje klasne interese od proleterske revolucije, nego je to, da se on, kao i ustanove njegove države, treba od te revolucije braniti, svaki buržuj saznavao kao neku osobnu opasnost, ugroženost njegovih ličnih interesa.

Proletarijat raspolaže ekonomskim obrazloženim jedinstvom interesa u koje svaki radnik-komunista veruje jednako fanatično kao i rani hrišćani u iskupljenje. Individualizam, taj prokleti grobar građanske ere, mogao je tako u rušilačkoj meri da izgrize temelje demokratije, samo zbog zapuštenosti tog osećaja jedinstva.

Moglo bi se doduše prigovoriti da je nemoguće postići to jedinstvo tamo gde vlada privredna konkurencija, i da je prema tome klasna svest buržuja contradictio in adjecto. Međutim ovaj prigovor ne može da obesnaži činjenicu da se jedna klasna svest pre svega izražava u borbi protiv antagonističke klase, a tek zatim, i samo iz tog razloga, u saradnji pripadnika iste. Za buržoaskog intelektualca koji živi u fetusu XIX veka, demokratija je samo sinonim političke slobode, a mnogo manje forma buržoaske vladavine.
*****
Ja mislim da biti gospodin znači u prvom redu biti velikodušan, biti hrabar, biti častan, skroman i tolerantan.

6 comments:

Anonymous said...

Poštovana gospodjo pekić,
Ove misli Borislava pekića o buržoaziji, koje ste reprezentovali, su zaista izvanredne. Razmišljam samo koliko je i danas u Srbiji onih, naročito na vlasti, koji bi trebalo da se zamisle nad njima. Ovih dana sam, po prepuruci gospodina petra, počela da čitam "Godine koje su pojeli skakavci". nemam reči. naročito mi se u dosadašnjem čitanju dopalo poglavlje "traktat o nuždi". Neki su mi pričali da to nije literatura za ženu, što je, mislim, samo po sebi glupa tvrdnja. interesuje me mišljenje ostalih posetilaca o "skakavcima" i naročito o zbirci priča "Novi Jerusalim" koju se nedavno kupila. Pozdrav svima.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovana Tamara,
Ne mozete ni da zamislite koliko mi znaci to sto u ovim Pekicevim mislima nalazite intersantne ideje primenljive i na danasnje stanje. Trudim se da izaberem one koje su za sva vremena, a takvih je kod Pekica tusta i tma.
Sto se "Skavaca" tice, knjiga prikazuju i jedno vreme pored opisa zivota u zatvoru i kazamatima. Nisam nikada pomislila da postoji literatura koja nije za zene! Mozda postoje stvarno neke koje su suvise nezne, a i one koje ne vole da citaju opise zivota koji nije ruzicast. Ali mislim da ima takvih i muskaraca! Nije im zameriti, jer je okruzenje u kome zivimo dosta turobno. Medjutim ja mislim ako covek vidi kroz kakve mucne situaciej moze da se prodje i ispliva, to svakome daje nadu. Srecom kod Pekica uvek ima i humora, pa se mozete i nasmejati.
Cestitam Vam na kupovini knjige!
Zbirka "Novi Jerusalim" je poslednja literarna knjiga koju je Pekic napisao. Mnogi je smatraju njegovom najboljom (sigurno da tome doprinosi i obim - za one koji ne vole 'debele' knjige). No ona kao da je neka vrsta esencije Pekicevog pisanja. U svakom slucaju sigurno da cete uzivati citajuci je. Pekic je strasno voleo i odlicno poznavao istoriju. Narocito je proucavao Francusku revoluciju i mislim da je procitao sve sto postoji (prevedeno, naravno) o tom periodu. Stalno se na nju navracao i o tome pisao u dnevnicima.
Srdacan pozdrav.

Dejan said...

Ja mislim da biti gospodin znaci biti nalik Borislavu Pekicu. Sve cestitke za ovaj blog gospodjo Ljiljana, pravo je uzivanje navracati ovde.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani Vinesci,
Milo mi je da se prosiruje broj osoba koji komentarisu ovaj blog. Znam da ima puno posetilaca, jer dobijam izvestaje o broju. Tako sam se veoma prijatno iznenadila kada sam obavestena da je na primer prosle nedelje za 7 dana bilo 937 citalaca ovog bloga. Stalno se povecava broj pa je to sada vec impozantaj broj, s obzirom da blogova ima sigurno milion pa u toj sumi je tesko stici do Pekica. Upornost urodi plodom kao i sve na cemu covek konstantno radi. Naravno da imam srecu da dajem odlomke ili delove dela jednog Pekica, pa se ima sta i procitati.
Srdacan pozdrav.

Anonymous said...

Ne znam zašto, ali ja ne volim "Novi Jerusalim". To, naravno, nikoga ne treba da navede na misao da ta knjiga nije "dobra". Bože sačuvaj! Jednostavno, navikla sam na velike i raskošne Pekićeve romane, a ovo su pripovetke. Jedna mi se, doduše, mnogo dopala. To je "Svirač iz zlatnih vremena". Ostale mi se nisu dopale.Gospodin petar je skrenuo pažnju na Priču "čovek koji je jeo smrt". Ne znam... Ipak se "moj" Pekić nalazi u "Zlatnom runu" i "Hodočašću" Pozdrav.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovana Mirjana,
Mislim da je vazno citati sva Pekiceva dela, a onda se vratite onom koje Vas je najvise zadovoljilo. Jer kod Pekica svakoga puta kada ga citate nalazite nesto novo, na sta niste ranije obratili paznju kada ste uglavnom pratili odredjenu fabulu. Neka Vam dela u ovom trenutku vise odgovaraju, neka manje, sto ne znaci da u neko drugo vreme, za nekoliko godina mozda, nece neki drugi Pekicev roman biti vise po Vasoj zelji. Svi se slazu da je "Zlatno runo" njegovo remek delo, pa nije cudo da Vam se ono najvise dopada. U njemu ima toliko dogadjaja, misli i ideja, da je to kako Vi dobro kazete "raskosno i veliko delo". "Hodocasce" kao i prica iz "Novog Jerusalima" se desavaju u nase vreme pa Vam je to mozda blisko, a na kraju krajeva "Hodocasce" je dobilo NIN-ovu nagradu i mnogi ga smatraju remek delom. Vama ocigledno odgovaraju vise obimnija Pekiceva dela. Mozda mozete da probate da citate "Kako upokojiti vampira". To je takodje roman u koji mozete da 'utonete'. Pekic je uvek voleo tzv. 'debele knjige'. Tu Vas pisac duze drzi u svom svetu. On moze da se 'razmahne', dogadjaji se posmatraju sa vise strana. Kod takvih knjiga vam je zao kada se zavrse.
Kod prica je sasvim druga stvar. Tek sto ste se uziveli u odredjenu situaciju, a pisac vas napusta i ostavlja. Onda vas uvodi u neki sasvim drugi ambijent, u drugu tematiku, a vi bi mozda zeleli da se ona prva nastavi.
Srdacan pozdrav.