Saturday, December 30, 2006

"Vreme reči" II deo

Uprkos prividnoj složenosti sveta, pri ispitivanju pojedinačnih ljudskih istorija uvidjamo izvesnu monotoniju oblika, kao da se uvek iste ljudske sudbine skupljaju oko istih modela stvarnosti kao oko nekog magneta. Uvek isti ili zanemarljivo različit kostur dešavanja ispunjen je mesom uvek istih ili zanemarljivo različitih pojedinačnih sudbina.

B.Pekic_1978.LondonOve jednake modele stvarnosti, ove magnetske kosture dešavanja, koji reprodukuju uvek jednake ili zanemarljivo različite ljudske situacije, u nedostatku boljeg izraza, nazovimo nekom vrstom arhetipskih formula.
*****
Zlo se ne može ni uništiti, niti iz nečega stvoriti. Njegova količina je stalna i nepromenljiva. Tako bi mogla da glasi neka vrsta zakona održanja zla.
*****
Mit je jedan od oblika otudjenja. Kroz mit se otudjujemo od svoje vlastite istorije, ili od sebe otudjujemo svoju istoriju. Predavanje dela volje – vodji, dela ljubavi – predmetima posedovanja i tako dalje, sve su to oblici otudjenja.

S druge strane, alijenacija je jedan od najbitnijih oblika realizovanja ličnosti. To je jedan od razloga koji me primorava da se bavim mitom u jednom svetu koji je mitološki.

Bavljenje mitom je, osim toga, za mene i bavljenje istorijom. To zahteva izvestan istrazivački napor u kojem uživam često više nego u pisanju. Uostalom, nikada se ne bih bavio literaturom ako bi se ona sastojala samo u prepričavanju onoga što sam lično doživeo.
*****
Doba u kojem živimo je doba apsolutne prevlasti politike nad svim drugim oblicima ispoljavanja ljudskog duha i volje. Ma koliko, inače, dramatičan, tehnički napredak je samo orudje u borbi političkih ideja i političke realnosti. Književnost je, takodje, svojevrsna politika.

Da parafraziram Klauzevica: književnost je produženje politike drugim sredstvima. Pri tome politiku shvatam u znatno širem smislu nego što se ona, po prirodi posla, shvata u nekom profesionalnom političkom telu. I takodje, naravno, sa znatno bezazlenijim posledicama po ljude.

Naime, pogreške književnosti plaća ograničen broj njenih ljubitelja koji, povrh toga, nisu prisiljeni da prihvate smisao i poruku nekog književnog dela, dok posledice jedne rdjave politike trpe svi gradjani najčešće bez ikakve mogućnosti da ih izbegnu, pozivajući se na svoju nevinost.

U toj relativnoj nedejstvenosti književnosti krije se i njena ograničenost. Njome se ništa bitno ne menja, ona čak i ne upućuje u načine kojima bi se nešto menjalo. Ona samo može da konstatuje čovekovu poziciju, eventualno da kuka nad njom. Ona najbolja može možda da revoltira.

Ali, opis neke nepravde njikada ne može imati isto mobilno dejstvo kao nepravda na delu. Zato je sve što mi pisci radimo, na neki način, iz druge ruke. Tražiti isuviše od pisca, znači zahtevati od njega nešto što on nije u stanju da učini po prirodi sredstava koja mu stoje na raspolaganju.

Dejstvo književne reči je ograničeno, same su reči ograničene, višeizvesne, a povrh toga one vrlo često u konačnom ishodu nemaju ono značenje koje smo želeli da im damo.
*****
Ako društvo nije slobodno i humanističko, nije ni socijalističko. Ono uopšte nije nikakvo društvo, nego organizovan čopor koji se drži na nasilju i gregarskom instinktu. Ako, medjutim, ono sadrži humanističku tendenciju u svom razvitku, onda mu humanistički angažovani pisci ne mogu smetati.

Oni su u stvari njegova pretpostavka. Zatim, nemojmo izgubiti iz vida da pisci nikada nisu u sukobu sa idealima jednog društva, nego sa njegovom realnošću. A ta realnost, ma kakva da je i ma kakve izglede pružala, nikada ne može biti objekt obožavanja.

No comments: