Friday, December 22, 2006

Iz knjige Zlatno runo IV

DR MIHAJLO: Umetnička argonautika. Traganje za Hrisomalon derasom, Zlatnim runom lepote. Naši su Simeoni obavili trgovačku argonautiku, bez koje ni umetnička ne bi bila moguća, ali kao genos, kao rod, nas tek čeka prava: argonautika svrhe, smisla, cilja …

Slušao sam te kada si pričao o Firenci. Firenca – sama čipka. I uopšte, Toskana. Tamo ispod Poa, koji je, žalosna mu majka, posle onako slavne prošlosti, postao tek “prvi taktički cilj desnog bočnog udara” u okviru Djordjevog strateškog plana za osvajanje Apeninskog poluostrva – svako je selo sidrište argonautike. Mrtvo, na žalost, i tu si u pravu, Martine.

Sve je to, u stvari, golemo groblje olupina potonulih Arga umetnosti koje su sve tragale za Zlatnim runom FORME. Mikelandjelo je, razume se, našao svoju. Ali za sebe. Kao što su ga Fidija, Skopas, Praksitel našli za sebe.

Kraft_Suicide CarnevalNašim životima drndaju danas novi majstori – pneumatične bušilice, koje su, takodje, u traganju za svojom večnom formom, svojim mrtvilom – našom formom, formom našeg sveta – nalazeći njene začetke u kanalizacionim sistemima, komplikovanim drumskim petljama, oblakoderima, betonskim pustarama parkinga …

MARTIN: Pneumatične bušilice imam i ispod prozora. Nisam se zbog toga morao lomatati po Italiji.

DR MIHAJLO: Čovek mora sam otkriti da se od forme ovog sveta ne može pobeći.

MARTIN: Šta sam ja, u stvari, otkrio? Mimo bušilica, mislim? Saznao sam KAKO, ali ne i ŠTA. Manijačka rešenost, koncentracija, dobar materijal, bez predaha lupati po kamenu i ne osvrtati se na to što te smatraju budalom …

U redu. Ja to mogu. Izdržljiv sam kao konj. Naći će se i rešenost i koncentracije. Čak i novac za dobar kamen. Ali ČEMU sve to? Kažes da nema dovoljno samouverenosti, da je talenat bez jemstva samouverenosti – ček bez pokrića …

Ali, kako možeš biti samouveren ako ne znaš ČEMU. Šta, u stvari, ja hoću od kamena?

DR MIHAJLO: SVOJU formu onoga što ispod tvog prozora pneumatična bušilica pronalazi za sebe, pretpostavljam. Bez te naročite forme, umetnost ne bi imala smisla. Ostala bi ponavljanje tudjih oblika, izjednačila se sa životom, nekrotizirala se u reprodukciji.

Čvor je, medjutim, u tome što ljudi žele da žive u XX veku, ali da im umetnost bude iz XIX veka. Prosečan svet je odbijao sirrealizam kao viziju bande ludaka. A sirrealizam je, zapravo, vizija mitskog čoveka. Kritičari su govorili o umetnosti za budućnost, a sirrealisti su, konzervativno i patrijarhalno, terali drevne igre, slikali svet onako kako ga je video još mitski čovek – kao groteskno, kentaursko prožimanje oprečnih načela sna i jave.

Ptica iz usta gospodina pod polucilindrom izletela je hiljadama godina pošto je Atina iskočila iz Zevsove glave. NEMOGUĆE NISMO MI OTKRILI. NEMOGUĆE JE NAJSTARIJE DUHOVNO ISKUSTVO ČOVEKA …

Ne znam, ali mi se čini da konfuzija potiče od pogresnog pravca moderne argonautike. Put kojim se ide ne vodi Zlatnom runu, Martine. Neko nam je podmetnuo rdjavu mapu. Debelim smo morima zalutali i ko zna hoćemo li kao vrsta ikada pronaći pravi put. Ili ćemo završiti u vlasti fatamorgane …

Da čovek u stvarima OKO sebe može nešto ZA SEBE da nadje, na primer, čista je fatamorgana. Stvari ne vrede ako nam ne otkriju ono što smo u njima tražili, a tražiti i dobiti možemo samo što smo u njima ostavili. Mi se sa svojim istinama igramo žmurke.

Sakrivamo svoje istine da bismo ih posle pronašli kao tajne. Zamišljamo da je Zlatno runo pozlaćena koža ovna. Ali, da bi ona to zaista bila, mi smo je morali prethodno u Kolhidu odneti pa to zaboraviti. I sad, kad bismo tamo našli o drvo obešenu kožu divljeg magarca, naš bi se svet srušio.

Čovek ne podnosi saznanja koja nije predvideo.

Ubedjen sam da svet ni duševno ni mentalno ne bi mogao podneti opipljiv dokaz postojanja Boga. To bi uništilo i vernike i nevernike. Ubilo bi nas kao inteligentnu vrstu. U jednom jedinom trenutku izgubili bismo slobodu, inicijativu, maštu, sve pretpostavke ljudske argonautike.

I to samo zato što mi kao vrsta, iz dubine svoje antropocentrične uobraženosti, odbijamo božje postojanje. Takvo Runo nigde nismo sakrili. Konzekventno, ni naći ga nigde ne možemo.

MARTIN: Konzekventno, sve što ti treba možeš i u sebi naći. Izvan sebe naći ćeš što si tamo ostavio. Konzekventno, ja sam izgubio pet godina u fatamorganama, umesto po sebi da kopam, ja sam prekopavao jednu italijansku provinciju …

DR MIHAJLO: “Jedno italijansko groblje” bio bi bolji termin …

MARTIN: Da sam nešto i našao, bio bi to privid, lažno Zlatno runo – koža divljeg magarca! (…) To znači da je svako pitanje izokrenuta projekcija odgovora koji u sebi nosimo. Svaka tajna, s čijim se odgonetanjem mučimo, samo je fotografski izokrenuta projekcija neke naše unutrašnjeistine?

DR MIHAJLO: Inace, nikad ništa ne bismo ni saznali. Sve što ne znamo, negativna je projekčija naših znanja. Sve što iz sveta dobijamo, ravno je onome što smo u svet uneli … Još Platon …

MARTIN: Ja ništa nisam dobio. Znači – i nemam ništa.

DR MIHAJLO: To se nikad ne može znati. Možda si tražio na pogrešnom mestu, u pogrešno vreme … a možda, i nešto što je nemoguće, što je u protivrečnosti s mogućnostima odgovora koji u sebi nosiš …

Ti, na primer, težiš monumentalnosti, zar ne? … Ali faraonska forma danas je jednostavno nemoguća. Oblakoderi su samo prividno monumentalni. Duhovno, to su hiljade kućica slepljenih, manje-više srećno. Individualizam ne može biti monumentalan. Ćelijski sistemi uvek će proizvoditi samo sitne kaverne, čak i kad su po dimenzijama velike.

Nijedan kamen ne možeš naterati da postane veliki u dobu koje je malo. Samo civilizacije u radikalnim krajnostima daju monumentalnu umetnost, sve ostale produkuju analitičke minijature, projekcije sopstvene ništavnosti …

MARTIN: Figure za kamin gospodje Jelene Njegovan-Georgijević? …

DR MIHAJLO: Možeš ti praviti i džinovske nadgrobne spomenike, ako ispod njih ne leže Ahil i Herakle, nego takozvani neznani junak, nekoliko zbrda-zdola skupljenih kostiju – to će biti maskarada! Živimo u doba krhotina, piljaka, kamenčića, olupina.

Konfuzan mozaik, ćak i od otpadaka sa djubrišta, izražava ga bolje od svake čiste forme. Za monumentalnu umetnost nužan je apsolutan mir ili apsolutan pokret. Ili da se civilizacija skameni u egipatski totalitet, što će se, jamačno, ponoviti kad u svom apsolutnom obliku socijalizam počne da zida hramove svog doba, ili da se obremo u kataklizmi u kojoj će neki novi Robespijer promovisati Novu umetnost javnim uspostavljanjem bežične veze s Najvišim bićem, obučen u plavi fraki uredan kao provincijski apotekar.

Ta umetnost će biti živa, promenljiva, stvarna. Kao Igre u rimskim arenama. A zatim, kad se kataklizma u istoriju povuče, kad od religije postane crkva, od ideje administracija, a od inspiracije tehnika, možete se vi, vajari, nadati da ćete joj podizati piramide …

Ali ja ne verujem da ćeš to dočekati. Možda Isidor, ako ga graditeljski žar još bude držao …

No comments: