Tuesday, November 10, 2015

Godine koje su pojeli skakavci III tom – LVII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom – LVII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Mitrovačke tamničke kaste 

Upravi je pripadala i njena administracija, smeštena u prijemnoj zgradi, u koju je ugrađena jedina ulazna kapija. Sačinjena je bila od poverljivih, pouzdanih partijaca muškog i ženskog pola, karaktera u nekoliko osnovnih crtica, neupadljive inteligencije i snažnog ideološkog naboja. Robijašev psihogram, opet, liči na svemirsku nebulu u haosu.

Robijaše odlikuje zamršena „stereometrijska duša”, u Srba komplikovana slovenskom unutrašnjom dinamikom, i jak polni nagon. Ako bi takvu dušu – na stranu nagon – imali i njihovi službeni staratelji, neizostavno bi se u tom zajedničkom ljudskom loncu nešto neprijatno zakuvalo. Filosofski napereni činovnici uprave stvar bi, nema sumnje, definitivno đavolu dali.

„Robijaški lonac” bi od njihovog upornog mešanja ionako kipuće robijaške duše eksplodirao. S osuđenicima su morali raditi jednostavne „planimetrijske duše”, kakvih je u našim nadleštvima posle rata bilo u izobilju. Uostalom, ovo pravilo važi uvek i za sve zatvore. NG001135
Kada god se ovaj psihometrijski zakon zanemari ili prenebregne, nastaju neprilike. Ponekad i paradoksalne, kako mi se čini da se desilo s mladim kulturno-prosvetnim referentom u KP domu Niš. Prezivao se Đ. i bio, ako se ne varam, učitelj.

U njegovoj sam službi još mlađim i neobazrivo poverljivim zatvorenicima držao časove geografije, iz koje sam još pre nepune četiri godine na maturi pao, i tek na popravnom je jedva položio, a sada sam je morao bubati, jer sa svojim đacima nisam imao veza kao s profesorima. (Kada se za čas u zatvorskoj školi ne bih pripremio, nisam na karti nalazio Kopaonik, niti bez vučenja prstom po Dunavu umeo opisati njegov prokleti tok.)


Đ. je bio rasejan, zbunjen čovek. Ponašao se kao da ne zna gde je ili zna pa u to još ne može poverovati. Moj je guru tvrdio da se stidi zatvorske službe i da mu ne izgleda kao panj koji bi tu zauvek pustio korenje. Đ. je, uistinu, bio zlatan čovek. Nikad nikog na raport nije izveo, grubost izrekao ili koga povredio. Stalno se i ćutke za nešto izvinjavao. Kao da nas je sve on lično pohapsio i osudio, i sada žali, jer uviđa da je pogrešio.

Nosio je neupadljivo odelo, iste boje kao naše, da se od nas ne bi razlikovao. Vremenom je postajao sve sumorniji. Ostavio sam ga tužnog kao da je on, a ne ja, robijao. Čuo sam da je uskoro posle mene i on iz zavoda izašao. Kuda je otišao ne znam, ali znam da je otišao kao sasvim drugi čovek.

Načela kaznene politike SFRJ, ispisana kao moto u zaglavlju ove epizode, vele da „cilj kazne nije samo kažnjavanje krivca nego i prevaspitanje osuđenog u duhu odanosti otadžbini, radne discipline i časnog odnosa prema državnim i društvenim odnosima, osposobljavanje osuđenog za uslove zajedničkog života i učvršćivanje onih crta njegovog karaktera koje će ga zadržati od daljih vršenja krivičnih dela”. Verujem u to. Đ. je moj zalog. On je, koliko znam, jedini pravi dokaz da robija menja ljude nabolje.

U zavodu je službovao brojčano snažan odred milicionera. On je davao spoljne straže, nadzornike zgrada i ključare. U uniformama gradske milicije, tek kasnije specijalnim lovačkizelenim, oni su, s familijama, stanovali u posebnim naseljima, snabdevali se po „pristupačnim cenama” s mitrovačke poljoprivredne ekonomije, po „razumnim” koristili usluge naših zatvorskih radionica, a njihove drugarice – kako su se onda zvale današnje supruge – uživale su ljubaznu pomoć naših slobodnjaka.

Posebna naselja nisu bila počast, nego potreba. U slučaju bekstva, nemira ili – ne daj bože – pobune, prilikom iznenadnih inspekcija iz Beograda, za koje smo se danima pripremali, čistili, ribali i glancali, lakše ih je bilo pokupiti s jednog mesta nego vijati razbacane po gradu.

Sve u svemu, hijerarhija zvanične vlasti bila je znatno jednostavnija od kastinske strukture robijaške populacije. Ova je struktura imala dva paralelna plana. Bila je kao palimpsest, na kome je odlučujući tekst pokriven irelevantnim škrabanjem. Uprava se u ustanovljenju zatvorske hijerarhije rukovodila pragmatičnim kriterijumima, ukoliko je u tome nije ometala Udba, i po njima robijaška je populacija bila podeljena na sledeće kaste, polazeći od one na dnu:

1. Mrtvaci na zatvorskom groblju (kojima propisi, zbog bojazni od kontrapropagande, nisu dopuštali sahranu u porodičnoj režiji, nego su i kao leševi morali produžiti robijanje).
2. Disciplinski kažnjenici (smešteni mahom po podrumima, s prozorom ili bez prozora, sa svetlošću ili bez nje, na dijetalnoj ili običnoj ishrani).

3. Samičari – osuđenici izolovani u samici zbog dokazanog ili pretpostavljenog nepovoljnog uticaja na suosuđenike (pravi samičari).
4. Samičari – izdvojeni u manje grupe i separirani na osnovu stepena potencijalne društvene opasnosti (pseudosamičari, koje je bolje zvati „izolircima”).

5. Osuđenici na prisilnom radu (osnovna robijaška siva masa bez povlastica, osim onih predviđenih kućnim redom, i onog čega se sami domognu, so robije).
6. Bolesnici i rekonvalescenti (u Jedinici mitrovačke I zgrade, prvi zato što ih u bolnicu nisu puštali, drugi što su ih iz bolnice prerano izbacili).

7. Bolesnici (u bolnici podeljeni na one koji su već umrli, pa čekaju na ukop, one koji umrli još nisu i one koji će se možda izvući).
8. Kućni redari koji su se starali o higijeni opštih prostorija, zatvorskog kruga, domskih hodnika, holova, kupatila i klozeta (javnih redara u javnoj verziji, u tajnoj – posilnih nadzornika i ključara).

9. Sobne i radne starešine (viši robijaški sloj, na sredokraći između zatvorske aristokratije i robijaškog plebsa, neka vrsta mirnodopskih kapoa, ali u znatno blažem značenju, ponekad i sasvim obrnutom).
10. Majstori (kvalifikovane zanatlije, često umetničkih sposobnosti, poslovođe zavodskih zanatskih pogona, koji su uživali izvesne povlastice i računali se u robijašku aristokratiju).

11. „Prevodioci” (cvetna kita intelektualaca, domaćih izdajnika – kolaboratera, ratnih zločinaca, narodnih neprijatelja i zakletih reakcionara – koji su u prizemlju desnog krila II mitrovačkog paviljona radili na dopunskom obrazovanju naše vlade i policije, a možda i istoriografije).
12. Robijaško administrativno osoblje (takođe sa povlasticama, statusom i uticajem aristokrata najvišeg reda. Baroni robije).

13. Slobodnjaci (ljudi na radu po zavodskim ekonomijama, za koje se moglo reći da su jednom nogom već na slobodi, a drugom kako kad, u policijskom maršu protiv nas ili u našem odbrambenom stroju).

No comments: