Monday, July 07, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 14. oktobar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

14. oktobar 1955. 

 ( ) je u Italiji. To Džeki zove „godišnjim odmorom“. Jedina je razlika između njih u tome što ovaj nije plaćen. Uostalom današnji čovek sme da ljubi jedino kroz zube. Naime poželjno je ako on obljubljuje, ali sa volovskom sentimentalnošću, floskulom XIX veka naziva svaki pokušaj da u tom poslu saučestvuje srce. Ne verujem da ono često ne saučestvuje.

Pa ipak, slušajući mlade ljude, čovek ima dojam da se tu radi o nekom izvanredno veštom i uvežbanom kamenju, o stenovitim ljudima (kao iz Flaš Gordona ) koji jednako automatski i ljudski ravnodušno idu u klozet, spolno opšte, pišu domaće zadatke, igraju i sastavljaju stihove. Na kraju i dosađivanje je tako silno dosadno. U stvari nema ništa dosadnije od dosade.

Koliko u toj ravnodušnosti (koja kako se čini najbolje pristaje plavokosim džinovima) ima iskrenosti, koliko mi odista ostajemo van naših preduzeća, koliko najzad je naše kretanje kroz stvari zaista fiziološki izlet samo, to je pitanje na koje će jednog dana odgovoriti jedna tako strašna provala strasti i ugnjetenog srca, da će zajedno sa tim zatočenim obećanjima isteći napolje i sva krv doba.

Da bi se onda dovoljno dobro pokazala mržnja, neće biti dostatna reč - trebaće ubijati. Strah će postati univerzalan isto kao i hrabrost, naime više se tačno neće znati gde prestaje prva, a počinje druga. Uostalom to je oduvek bila jedna idealna razlika. Šta čovek može znati o porivima jednog vojnika u jurišu? Strah ili hrabrost? Postoje hrabrosti izvedenih iz sraha, hrabrosti koje su kopilad straha: mladi X. se danas pokazao ludo hrabrim.

No mladog je heroja raspinjao gadan strah od prezira, kojim bivaju dočekane kukavice? x Klinički neuro-psihijatrijski slučaj jedne mlade devojke! Pred 200 primitivaca! Pred dvestotine „gospode budućih lekara“ koji su deo seanse utrošili na komentarisanje i posmatranje njenih fizičkih oblika, a deo na podsmevanje njenoj tragediji. Bilo je nadasve žalosno slušati kako ta devojka priča svoju istoriju, a da samo njena fabula izaziva interesovanje auditorija!

Šta stoji iza svega toga, iza te suve priče o „lekaru koji ju je voleo“ i o okrutnim neprijateljima koji su joj prerezali glasne žice?! Koliko čežnje? Iščekivanja možda! Spremnosti? Podsećala je na kineskog pesnika koji na svom jeziku recituje pesme stanovnicima Zanzibara. Njena sposobnost da filmuje slušne utiske podsetila me je iznova na smisao naših psihoterapija.

Ta devojka ima svakako jednu moć koja je retko dana i, ako se izuzme manija gonjenja od koje boluje, ta moć sama za sebe ne bi morala da bude nešto nenormalno. Naime, jedna jako izražena sinestezija i ništa više. Ko zna možda se filogenetski naša čula i kreću u pravcu forme recepcije koja će biti sinestezična?

Možda će jedan Homo, ko zna kakav, zaista po pravilu očima mirisati, uhom videti ili očima slušati? I da će se ovakva stroga diferenciranost receptornog aparata smatrati organskim nedostatkom i atavizmom iste vrste koje je i rep u odnosu na našu uskonosnu majmunsku braću. cowardice
x
Za koji dan ću započeti Ponoćni ekspres. Sve više uviđam da se ova materija ne može skrojiti po tipu scenarija. Forma jedne „drame dijaloga“ bila bi najpogodnija. Verujem da ću je završiti do decembra. x
 ( ) je opet bio pijan kao svinja. Morao je biti unesen u trolejbus i bačen na sedište kao kakva vreća. ( ) je za to vreme povraćao, krckajući neke reči među zubima kao orahe, tako da ga niko nije razumeo šta zapravo hoće. Cary ! Bogamu! U stvari onakva glava nije zaslužila tako mršavo telo. Ili obratno. ( ) koja izigrava Juliette Gréco bila je preko očekivanja ugodna, naravno u granicama svoje moći.


Te moći su, doduše, znatne ali ... Prerafaelitski crtež! ( ) je u drugom stanju. Kad čovek čita ove redove dobija utisak da se radi o nekoj strašno lumperskoj i slobodnoj mladeži. Nešto poput Marinettijevog manifesta i srca koje je izvezeno na stražnjici sa inicijalima dragana. U stvari, smrđljevci. Jadno se osećamo kad smo trezni, i što je još gore postajemo još jadniji kad pijemo.

( ) treba odvesti na kliniku da vidi kako X. priča o ljudima sa zubima poput krvavih sabalja, koji su opkolili njegovu kuću. Leptiri, mali leptiri sa zlokobnim licem predsednika kasacionog suda. Pacovi sa očima krvnika i šapama u rukavicama boje jorgovana. (Ah, ti Forsajti!) Dozvoljavam sebi da navedem parolu doba, doduše na ruskom, ali je i doba manje više rusko: lenjinizam okrepljajet organizam.

No comments: