Thursday, August 29, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 11 april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

11. april 1954. 

Prema naivnim načelima demokratije ljudi su jednaki samo (kao da je to dovoljno) zato što su ljudi, kao da bi sve slike morale da budu jednako lepe samo zato što su slike. Pri tom se misli na njihovu pripadnost posebnoj životinjskoj vrsti. Ova prostosrdačno odvratna podela nije, međutim, napravljena prema atributima koji nas dele od majmuna nego baš prema onima koji nas sa njim spajaju.

Uostalom, na prvi pogled izgleda da su ljudi prihvatili demokratske ideje jedino iz straha da neki drugi zoološki rod, zaveden sličnošću sa ljudima, tu istu jednakost ne zatraži za sebe. (Tako mi boga nisam siguran da neki demokratski političari nisu skloni da im udovolje samo radi „proširenja baze narodne vladavine“.)

Jer, na kraju krajeva ako je broj važan, a vrednost ima značaja samo kao broj onda zašto i majmuni, naša uvređena i zapostavljena braća od strica ne bi bili dostojni da biraju, ako ne i da budu birani.

Pošto je na zoološkoj osnovi izvršena selekcija (prema nosevima po Schopenhaueru, na primer) te je na jednoj strani usvojena mana prirode da sateruje jedinke u čopor, a na drugoj glupavo odbačena njena vrlina - kojom se prethodna mana popravlja - da svaki čopor uređuje prema aristokratskim principima izgubila se, bolje reći zakonski je uništena svaka razlika između boljih i gorih, pa niko viže nema potrebe da bude bolji nego što jeste

- što znači manje-više loš - i da troši napore na nešto, bez obzira na ličnu inicijativu unapred zajemčeno, a kada se zna da zlo ne zahteva truda nego samo inercije, pri čemu će spomenuta prava ostati garantovana i neokrnjena, onda je prilično shvatljivo da demokratija umnožava broj nitkova i slabića proporcionalno slobodi koju im daje i brizi koju o njima vodi.

Platonova odvratnost prema plutokratiji (paradoksalno: boljševici zadaju udare plutokratiji samo zato da bi je vaspostavili na široj osnovi) ne opravdava se samo time što ona podstiče kod gomile prostačku težnju za izjednačenjem - ta težnja postoji bez obzira kakva je prednost ili čak nedostatak u pitanju, jer dovoljno je posmatrati pijanicu u kavani, pa opaziti kako svi prisutni nesvesno teže da se dovedu u slično stanje - nego pre svega činjenicom da novac predstavlja lako premostivu društvenu barijeru, te postaje dostupan jednom čoveku u vidu prevare, a većem broju ljudi u vidu revolucije.

Demokratske revolucije se preobražavaju u nepotrebnu i besciljnu tiraniju što strahuju od one iste raspojasanosti i niskih strasti koje su je i dovele na vlast ili barem učinile da je poželi. S druge strane takva vlast je po pravilu, ali prilično logičnom pravilu, najnepomirljivija prema pobunama one klase koja joj je obezbedila pobedu. Ja nisam čuo za neki radnički štrajk u komunističkoj zemlji, ali sam siguran da bi protiv njega kao protiv nečeg neprirodnog i zato stostruko opasnog, bila upotrebljavana sredstva koja bi se primenjena na neprijatelja smatrala nepotrebno okrutna.

Kad Platon opisuje nužno sleđenje lošije vladavine iz loše, on kao da proriče istoriju Evrope koja će na širem planu ponoviti politički razvitak njegove slavne domovine: iskvarena i omekšala aristokratija ustupa mesto pohlepnoj plutokratiji, koju zamenjuje haotična demokratija nemoćna da se odbrani od nerazumne tiranije koja joj sledi. 0504grec

(Primedba: nasilje upravljeno protiv celog naroda uopšte i nije nasilje, jer nije upereno neposredno na njegove jedinke te neće izazvati drugi gnjev osim idealnog, a on je neopravdan, jer je bezličan. Za jednu vladu se ne može reći da je teroristička kao što se to može za jedan režim. Za ovu ili onu policijsku meru može se kazati da je tiranska, ali je to nemoguće reći za ministra unutrašnjih poslova.

Za jedan zakon se govori da je nepravedan, ali je smešan građanin koji bi zbog toga sebi uzeo pravo da zakonodavca proglasi nepravednim. U krilatici „svi zakoni su dobri ako su dobri ljudi koji ih primenjuju“ ima više naivne i dobrohatne vere u ljudsku moć nad državnom mašinom nego uverenja da se ona može voditi, a ne biti istovremeno pomalo vođeno od njenog zahuktalog mehanizma.)


Prevedeno na politički jezik pravda je po Platonu stavljanje svakog na svoje mesto iz čega sledi da je politički a prema tome i ljudski - jer se politika i moral međusobno impliciraju, (moral je privatna politika a politika javni, opšti moral) dakle politički pravedno čoveku koji raspolaže isključivo fizičkom snagom omogućiti svim sredstvima da primeni svoje sposobnosti (a ne da upotrebom drugih, manje impresivnih, unosi nered u stvari).

Takođe je politički dakle moralno i pravedno vešati nitkove, pri čemu - ako postoji delo i nedelo - mali kao i veliki nitkovi zaslužuju jednaku kaznu, jer se objektivno zlo ne može deliti, ako se ne primeni državotvorni princip, loš jer istini pretpostavlja poluistinu. Demokratsko krivično pravo najogavnija je poruga idealnom moralu, jer deli zlo prema njegovoj većoj ili manjoj udaljenosti od pojma dobra.

Moralnije je biti lopov nego ubica, jer prvo nedelo donosi kaznu zatvora, a drugo ponekad smrt. Pošto kazne označavaju stepen udaljenja od dobrog onda bi najveće udaljenje bila veleizdaja a izvesno je, međutim, da se pod deliktom, koji krasi zaglavlje svakog krivičnog zakona, uvek misli na režim, a ne na domovinu, još manje na narod, te ono što može biti obeleženo kao veleizdaja sa stajališta loše vlade, može biti dužnost sa stjališta čistog morala, dobro dakle i u svom motivu i u svom ishodu pa ipak kažnjeno kao sramno, nemoralno i protivljudsko delo.

U jednom prosvećenom apsolutizmu, aristokratsko teokratski shvaćenom, moralna odgovornost suda za sudbinu okrivljenog trebala bi da prestane sa utvrđivanjem činjenice da li je on kriv ili nevin. Ako je kriv, znači zao mora se ubiti bez obzira na stepen njegove zlosti, bez obzira čak i na posledice njegovog nedela.

(Samo tako bi moralni individualizam mogao da triumfuje u okvirima jedne terorističke države ako se kazna ne bi merila prema opasnosti kojom krivac preti društvu, dakle državi, nego prema opasnosti koju predstavlja za samog sebe i moralni ideal koga proglašava.) Sud bi uzeo onda na sebe ulogu alter ega te bi osuda na smrt ličila na samoubistvo.

Uostalom ljudi su zaboravili da je u Rimskoj imperiji samoubistvo bila kazna koja se dosuđivala onima nad kojima se smatralo nedostojnim izvršenje egzekucije. A što se tiče ćiftinske deobe zla na rangove, evo šta stoji u Collatio legum Mosaicarum et Romanarum I, 6, 1:

„(...) Ko je ubio čoveka treba da bude oslobođen, ako je to uradio, a nije imao nameru da ubije, a onaj koji nije ubio, ali je hteo ubiti, osuđuje se kao ubica. (...)“.

Krivični zakonik u celini pogoduje zlu više od prirodnog nagona čoveka da ga čini, jer ga neposredno opravdava upoređivanjem.

Platonova država je neka vrsta rasadnika za filosofe, te bi se njen moralni uticaj u stvari sastojao u njegovom umnožavanju. Što više ljudi koji se bave opštim zakonostima, čista srca i lišeni svakih erozija strasti i nagona, to država postaje bolja i više se približava idealnoj zajednici.

Praktično bi se taj uticaj morao osetiti u opadanju kaste vojnika i privrednika, te bi spirituelno podneblje takve države sve više rađalo one koji će za nju misliti, umesto onih koji će je hraniti i braniti. Jer ako svi obrađuju istinu, ko će obrađivati zemlju, i ako svi ljube ideju kako će se rađati deca?

Moralno usavršavanje se ovde pokazuje - ako se doslovno primeni, i ne podvrgne sve novim i novim selekcijama - kao fizička nemogućnost. Jedna država u kojoj bi svi ljudi filosofirali i raspravljali o višim vrednostima, bez obzira na opravdanost predmeta i lepotu misli koju on izmamljuje - bila bi - naravno ukoliko bi postojala - ubrzo pred slomom. Filosofi bi prosto rečeno umrli od gladi ako pre toga ne bi umrli od dosade, što je verovatno.

No ova protivrečnost između opšte intencije Platonove države i apsurda u koji sama sebe, takoreći neminovno, dovodi nameće jedno drugo rešenje. Zašto biti aristokrata u metodama a demokrata u namerama? Zar je nužno pokloniti se broju, ako smo ga jednom sa razlogom prezreli i odbacili kao prepreku koja se opire usavršavanju. Zar nije sa tog stajališta svejedno imati nad sobom hiljadu ili samo stotinak „platonovskih“ filosofa? Moralno usavršavanje ukoliko se tiče gomile dobilo bi tada jedan nov smer.

 Demokratski protumačena država je suma pojedinačnih volja. Tako dobijena simbiotična, opšta volja (koja liči na abortivnu nakazu) koja nije ni opšta, jer joj nedostaje saglasnost, ni volja jer je podređena umesto da podređuje - isto je toliko pogodna da ispolji opštu pokvarenost kao i da sakrije sopstvenu nemoć.

Čak i njene navodno demokratske mogućnosti su sporne, jer se narodna volja još pre izražavanja svodi na volju užih grupa, a ona na volju najužih interesa. Kada bi ovo svođenje bilo saglasno aristokratskim principima, onda bi demokratski izbori mogli biti bar psihološki opravdani jer bi, što je slučaj i kod klasične demokratije, podržavali iluziju kod naroda da je suveren i da sa sobom upravlja.

Ovako čovek između budale i nitkova, po nagonu bira onog koji odgovara njegovom stepenu gluposti ili nitlovluka. Ako se dublje uđe u problem prava pogreška nije toliko u činjenici izbora - iako i ona nije neprikosnovena - koliko u načinu kandidovanja.

S druge strane demokratski birati znači biti unapred odgovoran, znači priznati da razum ne igra bezmalo nikakvu ulogu u izboru vlasti, jer je samo izabere i time njegova funkcija prestaje barem koliko se tiče javnih poslova. S duge strane teško je, na primer iz rezultata zadnjih izbora utvrditi (mislim na izbore u Velikoj Britaniji) do koje mere je uvažavana narodna volja.

Razlika je upadljivo minimalna, te bi se obzirom na broj konzervativnih glasača i na broj laburističkih smeli pitati: da li je konzervativna vlada Njenog Veličanstva narodna ili antinarodna . Polovina stanovništva Ostrva nema svoju vladu, njena volja je jednostavno prenebregnuta, kao da nije ni izražena, jer nemati većinu u parlamentu jednako je kao nemati nijednog poslanika.

Na majskim izborima možda će druga polovina Engleza ostati bez svoje vlade. Šta je onda sa tog stajaličta narodna volja? Puka igrarija? Sramota za ljudsko dostojanstvo? Oslobođen brige oko izbora, čovek bi bio oslobođen i utiska da je prevaren. Jer vlada koja nema potrebe da obećava - pošto ne zavisi od svojih programa - nema potrebe ni da vara.

Na ovaj način ona izbegava izvorni greh, koji je po svom datumu u stvari izborni. Nerođena iz prevare ona nema potrebe da je uvećava da bi sebi produžila život. Ona ne mora da udovoljava ničijim prohtevima osim prohteva istine.

Napredak može biti koristan samo ako je usmeren. Onaj koji se iz decenije u deceniju menja kao što se menjaju ženski šeširi, te za pomodne ciljeve uzima čas ovu čas onu vrednost i najzad samog sebe (kao da napredovati u smislu kretati se uopšte nešto znači; napredak je vektorska veličina) nije ništa drugo nego različito formulisan nered. Da jedna određena idealna sadržina ne postoji ne bi postojali ni njeni relativni korelati.

Red se ne protivi promeni, ali se protivi promeni koja ne bi imala taj red za svoj konačni cilj. Teokratija je ovu istinu osetila isto tako duboko kao i Platon. Interpretirajući ga S. J. kaže da se država ne osniva na ličnim pravima nego na ličnim dužnostima, što bi prividno bilo oprečno individualizmu.

Međutim lične dužnosti nisu ništa drugo nego najviša i najmoralnija ljudska prava, pa ako građanin shvati da vršenjem svojih javnih dužnosti ostvaruje najbitniji i najčasniji deo svojih ličnih prava, protivrečnosti nestaje i država postaje vrlo visok izraz individualizma.

No comments: