Monday, August 29, 2011

O skrivenim čarima korupcije

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.
„Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

26. O skri­ve­nim ča­ri­ma ko­rup­ci­je

S vre­me­na na vre­me bri­tan­sku jav­nost po­tre­sa vest o ko­rup­ci­o­naš­kim afe­ra­ma u or­ga­ni­ma dr­žav­ne vla­sti. Jed­na od po­sled­njih bi­la je pot­ku­plji­va­nje iz­ve­snih in­spek­to­ra lon­don­ske po­li­ci­je od stra­ne pod­ze­mlja.

Kad su po­sre­di dru­gi, šta je ko­rup­ci­ja – do­bro zna­mo. U ne­do­u­mi­ci smo je­di­no kad je reč o na­ma. Ta­ko je i u mo­joj ze­mlji re­vo­lu­ci­ja do­bro zna­la šta je ko­rup­ci­ja u kra­ljev­skom re­ži­mu; šta je ko­rup­ci­ja u vla­sti­tom, mo­ra­la je tek da uči.

714goya




















Ka­da u Bri­ta­ni­ji na vi­de­lo iz­bi­je ne­ka ko­rup­ci­ja, jav­nost za­u­zi­ma stav ne­u­mo­lji­vog pra­ved­ni­ka s isu­ka­nim ma­čem in­dig­na­ci­je u ru­ci. Po­go­đe­nim se ose­ća­ju i oni či­ji naj­bo­lji po­slo­vi ži­ve od pod­mi­ći­va­nja dru­gih. U ovom slu­ča­ju, što do­puš­te­no je vo­lu, Ju­pi­te­ru ni­je. No, ako za­ne­ma­ri­mo one što su od­luč­no pro­ti­vu tu­đe ko­rup­ci­je, a svo­ju sna­la­žlji­voš­ću zo­vu, ve­ći­na lju­di ga­ji ča­stan gnev pro­tiv jed­ne od naj­go­rih zlo­u­po­tre­ba po­ve­re­nja od stra­ne dr­ža­ve i nje­nih or­ga­na. Udru­ži­li smo se u čo­por da nam bu­de bo­lje. Iza­bra­li smo i naj­bo­lje pse da nas ču­va­ju. A evo, kra­du nas upra­vo oni. Ume­sto vu­ko­va iz gòre, ov­ce nam od­no­si naš pas ču­var.


Raz­u­mem taj gnev iz­da­tog po­ve­re­nja i de­lim ga. Ali, uopšta­va­nja su uvek opa­sna. Da li je neš­to do­bro ili zlo ne za­vi­si če­sto od to­ga je li to do­bro ili zlo sa­mo po se­bi, ne­go i u ka­kvim se okol­no­sti­ma is­po­lja­va. Ubi­stvo, do­bro u ra­tu, zlo je u mi­ru. Pa ni ta­da sva­ko. Ubi­stvo što ga vr­ši sud, na pri­mer, uglav­nom se sma­tra do­brim. Što je za jed­nog čo­ve­ka otrov, dru­go­me mo­že lek da bu­de. Sve će od okol­no­sti za­vi­si­ti.

Slu­ti­te ja­mač­no, da se, čim ovo­li­ko odu­go­vla­čim, spre­mam za do­ka­zi­va­nje ne­ke mo­ral­no sum­nji­ve pret­po­stav­ke. To je isti­na, ali je mo­ram iz­re­ći:
i ko­rup­ci­ja ima svo­je do­bre stra­ne, a u iz­ve­snim pri­li­ka­ma ona je je­di­ni na­čin da se op­sta­ne. Za­to sam, ri­zi­ku­ju­ći va­še ne­za­do­volj­stvo, ovaj ko­men­tar na­zvao pri­čom o nje­nim skri­ve­nim ča­ri­ma. Is­pri­ča­ću vam dve po­ve­sti. Obe se na su­du do­ga­đa­ju i u oba slu­ča­ja op­tu­že­ni je kriv za an­ti­dr­žav­nu ak­tiv­nost, či­ja pri­ro­da u ovom tre­nut­ku ni­je va­žna. U oba slu­ča­ja pod­mi­ći­va­njem nad­le­žnih, da­kle ko­rup­ci­jom, po­sti­žu oslo­ba­đa­ju­ću pre­su­du. Ho­će­mo li u oba slu­ča­ja ko­rup­ci­ju osu­di­ti kao ne­mo­ral­nu?

Vi bi­ste je, ja­mač­no, bez pre­do­miš­lja­nja osu­di­li. Ja bih naj­pre raz­mi­slio o okol­no­sti­ma u ko­ji­ma je po­mo­ću nje po­stig­nu­to oslo­bo­đe­nje. Jer, pr­vo se su­đe­nje od­i­gra­va u de­mo­krat­skom, dru­go u to­ta­li­tar­nom po­ret­ku. U pr­vom slu­ča­ju, ko­rup­ci­ja je oslo­bo­di­la uisti­nu kri­vog, u dru­gom mo­žda i ne­vi­nog čo­ve­ka od za­ko­na ko­ji su kri­vi. Zar je ona on­da u oba slu­ča­ja rđa­va i ne­po­želj­na? U na­če­lu, na­rav­no, je­ste, rđa­va je i ne­po­želj­na, ali se pra­vi ži­vot, sre­ćom, ne sa­sto­ji od na­če­la, ili ne bar sa­mo od njih, jer da se sa­sto­ji i da se ona bes­pri­ziv­no pri­me­nju­ju, ži­vo­ta ve­ro­vat­no ne bi ni bi­lo.

Za­mi­sli­te sa­da da ži­vi­te u dik­ta­tu­ri. Ime­no­va­ti je ne­će­mo, jer je u ovom naj­de­mo­krat­ski­jem od svih ve­ko­va ima na pre­tek, pa je sve­jed­no ko­ju će­te iza­bra­ti. Za­mi­sli­te, ta­ko­đe, da vam je ne­ko iz ku­će, ne­ko bli­zak i drag, vaš sin, otac, brat, za­pao u ne­vo­lju zbog to­ga što je neš­to ne­po­želj­no re­kao ili na­pi­sao, što ni po ste­pe­nu opšte pro­sve­će­no­sti, ni po pri­ro­di ci­vi­li­za­ci­je u ko­joj ži­vi­mo, a ni po zdra­vom ljud­skom ra­zu­mu, ne bi sme­lo da bu­de go­nji­vo, ali što se pro­ga­nja u dik­ta­tu­ra­ma ko­je su pro­jek­to­va­ne i re­a­li­zo­va­ne iz­van i te pro­sve­će­no­sti, i te ci­vi­li­za­ci­je, i tog ra­zu­ma.

Za­mi­sli­te sa­da dve vr­ste ova­kve dik­ta­tu­re. Jed­nu u ko­joj vla­da sa­vr­še­na mo­ral­na či­sto­ta, gde ko­rup­ci­je ne­ma, i dru­gu, u ko­rup­ci­ju ogre­zlu, gde za sve ima pu­ta i na­či­na, osim, da­bo­me, da se ta­kva dr­ža­va pro­me­ni. Gde bi­ste vo­le­li da su­de va­šem si­nu, ocu, bra­tu? Ta­mo gde ga mo­že­te spa­sti ne­ča­snom ko­rup­ci­jom ili ta­mo gde bi i vas zbog nje osu­di­li? Pret­po­sta­vlja­te li kao če­stit čo­vek poš­to­va­nje vi­so­kih prin­ci­pa ili spa­sa­va­nje vo­lje­nog si­na? Ako ste sa­ču­va­li si­na na ra­čun prin­ci­pa, mo­ram vas osu­di­ti, ali i raz­u­me­ti.

Ako ste pak sa­ču­va­li prin­cip, a si­na žr­tvo­va­li, ne mo­gu vas osu­di­ti, ali ni raz­u­me­ti. Mo­gu se di­vi­ti va­šoj na­čel­no­sti i ne­po­ko­le­blji­vo­sti va­ših mo­ral­nih na­zo­ra, ali, ako ste otac, ne bih vo­leo da bu­dem vaš sin; a ako ste dr­žav­nik, vaš dr­ža­vlja­nin.

Po­sto­je, da­kle, du­bo­ki raz­lo­zi zbog ko­jih je Schum­pe­ter, te­o­re­ti­čar evrop­ske so­ci­jal­de­mo­kra­ti­je, re­kao da je, u uslo­vi­ma dik­ta­tu­re, ne­poš­to­va­nje za­ko­na (jer i ona je sa­ma iz­van za­ko­na) i ko­rup­ci­ja (jer i ona je sa­ma ko­rum­pi­ra­nje ljud­ske pri­ro­de), mo­žda je­di­no sred­stvo ko­jim se olak­ša­va ži­vot.

Ka­da su se le­gi­je jed­nog rim­skog kon­zu­la u bi­ci po­ka­za­le rđa­vo, na­re­dio je nji­ho­vo de­set­ko­va­nje. Sva­ki je de­se­ti le­gi­o­nar, bez ob­zi­ra na rang i dr­ža­nje u bo­ju, imao da bu­de po­gu­bljen. Iz­bor pa­de i na nje­go­vog si­na. Da ne­vo­lja bu­de ve­ća, sin je bio je­di­nac, a još ve­ća da bu­de, bio je je­dan od naj­hra­bri­jih bo­ra­ca u toj bi­ci. Le­gi­ja je pred kon­zu­la kle­kla i za mla­di­ća mo­li­la mi­lost. Kon­zul je ostao ve­ran rim­skim prin­ci­pi­ma. Sin mu je bio po­gu­bljen. Bio je de­se­ti. Imao je hra­bro­sti, ali i rđa­vo me­sto u stro­ju.

Ka­da su rim­ske vr­li­ne umr­le, rim­ski su se­na­to­ri od im­pe­ra­to­ra Ga­ja Ka­li­gu­le gla­ve ot­ku­plji­va­li svo­jim ima­nji­ma. Ali, bar u te­o­ri­ji, mo­gli su ih ot­ku­pi­ti.

U pr­vom je slu­ča­ju jed­na vr­li­na tri­jum­fo­va­la, ali je ne­vin čo­vek po­gu­bljen; u dru­gom, tri­jum­fu­je ko­rup­ci­ja, ali se ne­vin čo­vek spa­sa­va. U ko­me bi­ste po­ret­ku ra­di­je ži­ve­li? Ako ka­že­te u pr­vom, on je bez sum­nje ča­sni­ji, no uvek mo­že do­ći do pre­bro­ja­va­nja i vi bi­ti de­se­ti. Ako ka­že­te u dru­gom, mo­ra­te bi­ti ve­o­ma bo­ga­ti.

Ja, lič­no, u ne­kom tre­ćem, sa­mo ga još ni­sam upo­znao.

No comments: