Friday, August 26, 2011

Uloga brade u međunarodnom pravu

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.
„Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

21. Ulo­ga bra­de u me­đu­na­rod­nom pra­vu

Is­pri­ča­ću vam jed­nu isti­ni­tu i jed­nu iz­miš­lje­nu pri­ču.

Pr­va po­či­nje u Bri­ta­ni­ji. Lon­do­nac se že­ni Sko­pljan­kom i s njom do­bi­ja bli­zan­ce, Joh­na i Jo­han­nu, bri­tan­ske dr­ža­vlja­ne. Po­sle ne­ko­li­ko go­di­na su­pru­ga od­vo­di de­cu u Ju­go­sla­vi­ju da ih upo­zna sa de­dom i ba­kom. Iz raz­lo­ga sa­mo njoj po­zna­tih, od­lu­ču­je da se u Lon­don ne vra­ti, ali da ne vra­ti ni de­cu. Pre­krš­ta­va ih u Ži­vo­ra­da i Ži­van­ku i na­sta­nju­je se u Sko­plju. Otac, En­glez, go­di­na­ma na­sto­ji da, u svo­je ime, do­đe do očin­skih, a u ime de­ce, do nji­ho­vih gra­đan­skih pra­va. Ju­go­slo­ven­ski su­do­vi, pred ko­ji­ma se spor vo­di, uvek iz­no­va od­lu­ču­ju u ko­rist maj­ke i do­no­se pre­su­de po ko­ji­ma de­ca, dvo­je bri­tan­skih gra­đa­na, ima­ju da osta­nu u Ju­go­sla­vi­ji. En­glez ne pro­la­zi bo­lje ni kod svo­jih vla­sti, svo­je dr­ža­ve. Otvo­re­no mu se ka­že: „Ne­će­mo da se sva­đa­mo s Ju­go­sla­vi­jom zbog va­še de­ce.“ Dru­gi mu ve­le: „Do­bi­će­te de­cu kad im po­ra­stu bra­de.“ Otac je po­do­zriv. Jo­han­na je de­voj­či­ca. Obe­ća­nje, bar nje što se ti­če, zvu­či sum­nji­vo. I ta­ko je ovaj En­glez, uz mo­žda ra­zu­mlji­vo ne­ra­zu­me­va­nje na­ših vla­sti, ali i ne­ra­zu­mlji­vu ra­zum­nost sop­stve­nih, već tre­ću go­di­nu bez de­ce i bez na­de, osim u bra­de i nji­ho­vu ulo­gu u me­đu­na­rod­nom pra­vu.

dv338003













Neš­to u pri­či ne zvu­či ube­dlji­vo, zar ne? Ne­ka­ko se ne či­ni pri­rod­nim da En­gle­ska, ko­ja je ne­ka­da i či­ta­ve gra­do­ve zna­la op­se­da­ti zbog uvre­de na­ne­se­ne nje­nim dr­ža­vlja­ni­ma, ova­ko rav­no­duš­no, da ne ka­že­mo baš i ci­nič­no, gle­da na jav­nu kra­đu svo­jih gra­đa­na.

U pra­vu ste. Pri­ča ni­je do­bro is­pri­ča­na. Sa­dr­ži­na je isti­ni­ta, ali su ulo­ge iz­me­nje­ne. Ukra­de­ni su na­ši dr­ža­vlja­ni, a rav­no­duš­na na­ša dr­ža­va. I još neš­to ni­je isti­na.


Ni­su auten­tič­ne one dve re­če­ni­ce što su ih iz­go­vo­ri­li dr­žav­ni funk­ci­o­ne­ri ko­ji­ma se otac obra­tio za po­moć u od­bra­ni svo­jih ro­di­telj­skih pra­va i pra­va ju­go­slo­ven­ske dr­ža­ve. Ni­je mu re­če­no: „Ne­će­mo da se sva­đa­mo s En­gle­zi­ma zbog va­še de­ce.“ Re­če­no mu je: „Ne­će­mo da se sva­đa­mo s En­gle­zi­ma zbog tvo­je de­ce.“ I ni­je mu re­če­no: „Do­bi­će­te de­cu kad im po­ra­stu bra­de.“ Re­če­no mu je: „Do­bi­ćeš de­cu kad im po­ra­stu bra­de.“ To je, uvo­đe­nje dru­gar­ske in­tim­no­sti u od­no­se iz­me­đu dr­ža­ve i nje­nog gra­đa­ni­na – in­tim­no­sti ali ne i lo­jal­no­sti – sva raz­li­ka u iz­miš­lje­nim po­stup­ci­ma bri­tan­ske i stvar­nim po­stup­ci­ma na­še vla­sti.

Sve ovo go­vo­rim s iz­ve­snom re­zer­vom, ra­do­sno spre­man na po­vla­če­nje i iz­vi­nje­nje ako bu­dem de­man­to­van. Po­vrh sve­ga, ne po­zna­jem me­đu­na­rod­no pra­vo – ni s bra­dom ni bez bra­de – ni na­ci­o­nal­na pra­va po­me­nu­tih dr­ža­va. Ne znam je li isti­na sve što sam na­pi­sao, jer sam se oslo­nio sa­mo na je­dan naš list. Zaš­to sa­mo na je­dan? Za­to što dru­gi o to­me ni­su pi­sa­li. Bi­li su pre­ma slu­ča­ju isto to­li­ko rav­no­duš­ni i di­plo­mat­ski uz­dr­ža­ni ko­li­ko i na­ši dr­žav­ni funk­ci­o­ne­ri sa svo­jim „ber­ber­skim“ ute­ha­ma.

U dr­ža­vi, me­đu­tim, i je­ste po­en­ta ra­di ko­je sam ovu ža­lo­snu pri­ču is­pri­čao. Uči­li su nas svim mo­gu­ćim de­fi­ni­ci­ja­ma dr­ža­ve, čak i ne­ki­ma či­ja je je­di­na svr­ha da što pre od­u­mre. (U ovom slu­ča­ju, od­u­mr­la je ona znat­no pre vre­me­na.) Po­la­ga­lo se uvek naj­vi­še na one de­fi­ni­ci­je ko­je su nas či­ni­le oba­ve­znim pre­ma njoj, sum­nji­vo ma­lo pro­sto­ra osta­vlja­ju­ći za nje­ne oba­ve­ze pre­ma na­ma.

Us­kla­đu­ju­ći ih, naj­pre me­đu­sob­no a on­da sa is­ku­stvom, do­šao sam do za­ključ­ka da je pr­va i osnov­na – po­ne­gde i je­di­na – oba­ve­za dr­ža­ve, zaš­ti­ta te dr­ža­ve. S tim sam mo­rao da se po­mi­rim. Isti­na je da je pr­va bri­ga dr­ža­ve vla­sti­ta zaš­ti­ta, ali dr­ža­vu ne či­ni sa­mo nje­na proš­lost, već i nje­na sa­daš­njost, ne je­di­no u toj sa­daš­njo­sti, nje­ne fa­bri­ke, nji­ve, ho­te­li, šu­me, dru­mo­vi, gro­bo­vi i de­vi­zni ra­ču­ni, ne­go pre i iz­nad sve­ga – nje­ni gra­đa­ni.

Ka­kve to ve­ze ima sa ka­rak­te­rom ovih ko­men­ta­ra, po­sve­će­nih ka­rak­te­ru En­gle­ske i En­gle­za, a po­ma­lo, na zad­nja vra­ta, i na­šem ka­rak­te­ru, vi­de­će­mo kad pr­vu, iz­miš­lje­nu pri­ču is­pri­ča­mo ona­ko ka­ko bi se u En­gle­skoj stvar­no de­si­la. Čim bi Ju­go­slo­ven­ka dvo­je ma­lih Bri­ta­na­ca od­bi­la u nji­ho­vu ze­mlju da vra­ti, pro­tiv nje bi bi­le an­ga­žo­va­ne sve ov­daš­nje in­sti­tu­ci­je mo­ći, od Par­la­men­ta do Mi­ni­star­stva spolj­nih po­slo­va, sa iz­u­zet­kom Mi­ni­star­stva ra­ta, za či­je je uslu­ge, iz­gle­da, proš­lo vre­me.

Uz po­moć štam­pe, ra­di­ja i te­le­vi­zi­je, ko­ji bi o to­me da­ni­ma tru­bi­li, po­zi­va­ju­ći u po­moć ko­mu­ni­zam, bal­kan­sku haj­du­či­ju, ba­ca­nje kra­ljev­skog pa­ra Obre­no­vić kroz pro­zor, Obi­li­ća ko­ji je iz po­ta­je ras­po­rio sul­ta­na Mu­ra­ta, de­ca bi, ova­ko ili ona­ko, bi­la vra­će­na i pre ne­go što bi im iz­ra­sla bra­da. Ne bi mo­ra­la če­ka­ti da bra­da iz­ra­ste me­đu­na­rod­nom pra­vu.

Ta­kvi su En­gle­zi, ta­kvi mi. Bi­ti kid­na­po­van ne­u­god­no je u sva­kom slu­ča­ju, ali ako se već de­si, či­ni se da je bo­lje bi­ti ukra­de­ni En­glez ne­go ote­ti Ju­go­slo­ven. En­gle­ska dr­ža­va bri­nu­će se o En­gle­zu i kad ni­je u njoj. Na­ša sa­mo za one ko­ji su joj pod no­som, i to, naj­češ­će, ako neš­to ura­de.

Ali, da se ne po­mi­sli ka­ko su do­ma­će vla­sti baš uvek rav­no­duš­ne pre­ma ono­me što je u ino­stran­stvu na­še, iz­ne­ću i je­dan su­pro­tan, ohra­bru­ju­ći pri­mer. Gra­du Su­bo­ti­ci je u na­sle­đe osta­vlje­na ve­li­ka su­ma no­va­ca, za­ra­đe­na u Bri­ta­ni­ji. Ju­go­sla­vi­ja se lju­ba­zno po­nu­di­la da se o pre­no­su nov­ca po­sta­ra, uz pro­ce­nat u ta­kvim pri­li­ka­ma uobi­ča­jen. Što us­pe­la ni­je, kri­vi su lon­don­ski advo­ka­ti.
U me­đu­vre­me­nu su po­je­li ce­lo na­sled­stvo.

A i pro­ce­nat ni­je bio bog­zna ka­kav. Su­bo­ti­ča­nin je bio imu­ćan, ali ni­je bio mi­li­jar­der. Mo­žda bi se i u slu­ča­ju de­ce na­še vla­sti vi­še za­in­te­re­so­va­le, i spor na vre­me do­bi­le, da su bli­zan­ci bi­li mi­li­jar­der­ski na­sled­ni­ci.

No comments: