Thursday, September 29, 2022

Pekić i totalitarizam, IV deo

 

Pekić i totalitarizam, IV deo, Istraživački centar DS, @ Slavko Tadić     

          U poetičkom „šifrarniku“  i nekoj vrsti vodiča (za putovanje kroz  opus), u  gotskoj hronici Novi Jerusalim postoji neobičan glosar osobene zatvorske civilizacije i antropologije robije. Kao što je jevanđelist Jovan u „Otkrivenju“ imenovao i opisao Carstvo Božije posle boja kod Armagedona i obaranja Satane u ognjeno jezero, tako je i Borislav Pekić u ledenoj špilji naselja Novi Jerusalim na severu Sibira opisao totalitarnu zatvorsku civilizaciju posredstvom njenog  specijalnog rečnika. On je sastavljen na osnovu bogate logorološke literature na čijem pročelju su knjige Solženjicina i Šalamova.

Pekić objašnjava ključne reči ove civilizacije: arhipelag, Gulag, zek, zečka, komunalizam, dijalektika, Politbiro, tufta, NKVD/ČEKA/GPU, mahorka, slon, paraša, kulak, stražar, dvuhsotka, stolipin, prozivka. U ovoj knjizi Pekić parodira francusku, rusku i jugoslovensku revoluciju jer su porodile totalitarne tvorevine koje su uništile i porobile milione  ljudi širom globusa. Masovno i masivno kršenje elementarnih ljudskih prava je stalna praksa i nacizma/fašizma i njihovog pobratima staljinizma. Srećom, Evropa se ove pošasti oslobodila, ali ova „promašena verzija humaniteta“ stoluje u  još  nekim  delovima globusa.

                  „Izgrađujući socijalizam kao svoj prirodan  model, komunisti su nas zamorili, ali nas nisu ubedili. Onda su nas počeli plašiti, ali nas ni tada nisu ubedili. Ponižavali su nas, nisu ubedili. Mučili su nas, i opet nisu ubedili. Sada se menjaju, a ni sad nas ne ubeđuju....

                    Stoga, ceneći napore što su ih komunisti tokom pola veka uložili u našu propast, uzimajući u obzir da im to nije bila istorijska namera, ali ostaje istorijska krivica, mi od njih ništa drugo ne zahtevamo nego da se od te zamorne istorije odmore.

                     Njima je potreban odmor od istorije, nama od njih.

                     Zato im preporučujemo ono što je Kromvel poručio Dugom parlamentu, u predvečerje  Engleske revolucije:

                      Isuviše ste ovde sedeli za ono malo dobra koje ste nam doneli. Idite, za ime Boga idite, i da vas naše oči više nikada ne vide! (Odmor od istorije: 48-9).

                       „Moj otpor komunizmu nije poticao od ubeđenja da će on zemlju dovde dovesti. On je bio posledica građanskog odgoja  i mog crnogorskog temperamenta....TEK SADA SA PUNOM ODGOVORNOŠĆU I BEZ STRAHA MOGU REĆI DA SAM BIO U PRAVU. Nijedan dan od svih godina robije nisam izgubio (mada sve jesam): borio sam se za istinu...“ (Odmor od istorije: 179.).

                       Veliki gospodin Borislav Pekić bio je humanista  par excellence. Njegov doprinos domaćoj kulturi ljudskih prava je dragocen budući da je na ovom „poluostrvu čuda“ snagom argumenata i imaginacije razarao tradicionalističke kanone. Štedro je sejao argumente protiv moralno, pravno i egzistencijalno protivurečne, duhovno nedelatne i vaspitno neproizvodne smrtne kazne.

„Smrtna kazna je najpre moralno protivurečna jer njome, prvo, kažemo da je život čovekov neotuđiv posed a zatim mu ga oduzimamo. Civilizacija koja može programski da se liši nečega na čemu počiva i njena suština i njen opstanak, da se, dakle, odrekne života i da ga drugom odrekne, civilizacija je – smrti. Svaka izvršena smrtna kazna zato je stupanj čina kolektivnog samoubitstva.

                           Smrtna kazna je i  pravno protivurečna, jer  osuđuje na nešto što je po definiciji izvan sfere onoga što se, opet po definiciji, njome štiti.

                            Smrtna kazna je  duhovno nedelatna, jer onemogućuje okajavanje greha, jedinu autentičnu kaznu za zločin. Samo kazna na život krivicu iskupljuje. Smrt oslobađa krivice. Između nje i oslobađanja od kazne razlika je terminološka. Prava bi kazna bila – na život. Ne doživotna robija, već kako je rečeno – na život.“

                             Iako „ove gore ne ljube regule“(Njegoš) regulativa Saveta Evrope je naterala našu državu da, nakon „refolucije“ (Timoti Garton Eš) od 05. 10. 2000-te  usaglasi   dotadašnje propise i uvrsti se među 125 država koje su do jula 2 006.g. ukinule ovu najtežu kaznu (V. Dimitrijević: 148.) automatskim izricanjem vremenske od 20 godina.

                                Korišćena literatura:

1.     Borislav Pekić: Političke sveske, Novi Sad: Solaris, Stilos, 2 001.

2.     Borislav Pekić: Godine koje su pojeli skakavci I-III, Bgd.:1987-90.

3.     Borislav Pekić: Odmor od istorije: Beograd: BIGZ, l993.

4.     Borislav Pekić:  Novi Jerusalim, Beograd: SKZ, 1997.

5.     Vojin Dimitrijević, Dragoljub Popović, Tatjana Papić, Vesna Petrović: Međunarodno pravo ljudskih prava, Bgd: Beogradski centar za ljudska prava, 2 006.g.

 

 

 

No comments: