Tuesday, September 27, 2022

Pekić i totalitarizam, II deo

 

Pekić i totalitarizam, II deo, Istraživački centar DS, @ Slavko Tadić

 

Za njega je marksizam „integralno neistinit“. Pekić piše (2 001:63) da je „sa jakom, ali neprijateljskom pažnjom pročitao sve njihove tekstove“ i zaključuje da je „stil svih marksističkih pisaca, osim prva tri, naduven, dosadan, varvarski samouveren, sveznadarski“. Navodi „marksističkog doktrinera“ (2001:54) Plehanova koji se polovine svojih teza odrekao, „a  drugu polovinu brani dozlaboga kukavnom sofisterijom koju su nazvali dijalektikom“. Za komunističku doktrinu Pekić tvrdi da je „samo prividno filozofska, ili filozofska samo u nekim svojim efemernim značenjima, ima za posledicu krajnju nemoć komunističkih doktrinera da izgrade neku svoju , imanentnu svojoj političkoj filozofiji: logiku, etiku, estetiku, itd.“(2001:203). Dalje možemo naći stav:  Komunizam je samo ograničena ekonomska teorija čije su noge obuvene u glomazne i neodgovarajuće filozofske pojmove“ (2 001:200.).

          Na drugom mestu Pekić piše: „Jedna ideja kao što je marksizam pokušala je da sama sobom, iz svog uskog ekonomskog ugla, da odgovor na sva, uključujući i duhovna, pitanja čovečanstva, pitanja sreće čovekove, cilja i smisla života i uspevala je kad god je tom idejom zadojila čoveka, da umesto sreće, umesto progresa, umesto dobre organizacije društva dovede ovo do potpunog haosa i do duhovne degradacije“.(Ideje o politici, blog na Internetu, I deo).

                     Marksove ekonomske ideje iz „Kapitala“ I-IV velikim delom su zastarele u uslovima nastalim u industrijskom i postindustrijskom društvu kada je radnička klasa prestala da bude osnovni revolucionarni subjekt (društva) tj. danas „radnička klasa slabo talasa“ . Pored slaganja sa B. Pekićem, moramo izneti makar jednu rezervu koja se odnosi na njegov zaborav da se najbolji segment marksizma nahodi u korpusu Ranih radova Marksa i Engelsa sa teorijom  otuđenja u svim klasnim društvima. Plodotvorni potencijal ovih ideja, koje Bora Pekić ne pominje, u velikoj meri razvile su tri generacije Kritičke teorije društva koja je počela u Frankfurtu posle prvog svetskog rata.

Otuda nas ne čudi što mlađani Pekić preoštro presuđuje  i a limine odbacuje evropsku socijaldemokratiju kao „neprirodnu pojavu političke istorije“ (2 001:65.). Kao dopunu i korektiv navodimo iz drugog toma  Skakavaca (str:423-434)  da je Pekić nimalo nežno kritikovao  nekoliko desetina zapadnih, ali i  domaćih, pisaca i publicista, koji su neumereno i strastveno branili veliku zabludu zvanu sovjetski (i jugoslovenski) socijalizam kao nekakav napredak u stvaranju tzv. novog čoveka, i na kraju tog podužeg spiska,  možemo da uživamo u duhovitom komentaru: “Filozofi su bili oprezniji od pisaca. From, Adorno, Markuze, Benjamin osnovali su marksistički prevoz daleko od Staljinovih benzinskih pumpi“ (Radi se o prevozu iz čemerne svakodnevice u navodne čari marksističkog  raja).

                     Ali je zato Pekićev stav prema revoluciji takoreći socijaldemokratski. Normalno je da Pekić s gnušanjem odbacuje revoluciju „triblionaca“ (izraz Anatola Fransa iz Savremene istorije koji Pekić koristi za komuniste), na čelu sa „Velikim triblionom“ tj. Titom, ne samo  zbog njezine nasilnosti i prolivene krvi. Determinantu istorije komunisti su pronašli „U ZAMIŠLJENOJ NUŽNOSTI NEOGRANIČENE VLASTI RADNIČKE KLASE“  kao što je „nacionalsocijalistička partija pošla od pretpostavke da se nacije kreću u pravcu supremacije germanske rase“ (2 001: 202.)

Pekić piše  da su komunisti toliko zaslepljeni „finalnim izgledom stvari da liče na  sumanutog skakača preko prepona koji- pošto je pretrčao jedan put u rekordnom vremenu – ne bi umeo da opiše kako izgleda, jer ga nije ni opažao...Brzina nije nikakav vredan pojam u istoriji. Brz je konj, a ne svet“ duhovito zaključuje Pekić (2001:210). „Cilj jedne efikasne politike ne može biti ni revolucija kao nasilna, ni reformacija kao mirna izmena stanja jedne stvari – nego PREFORMACIJA kao izmene same stvari u njenoj suštini. I revolucija i reformacija deluju na stvar spolja, te se zadovoljavaju promenom njenog izgleda. Samo preformacija kao unutrašnje dejstvo menja prirodu stvari“ (Blog o Pekiću na Internetu – Ideje o politici, IV deo). 

Dakle, Pekićev stav prema revoluciji je osoben: “Ja ne krijem svoju privrženost ideji revolucije iako poričem njene motive...No revolucija je jednim delom uvek aristokratska“ (2 001:184). Za Pekića je i politika permanentna revolucija. Ali on ne shvata revoluciju kao krvavi proces u kome „glave lete kao glavice kupusa“(Hegel). Znamo da je Pekić bio trpeljiva i misaona ličnost,  oličenje plemenitog aristokrate. Za aristokratiju su „javni poslovi jedan oblik žrtvovanja“(2001:183). „Jer, ni aristokratija nije tek skup ljudi  čija se moć prenosi krvlju, već moć koja proističe iz osećanja izuzetnosti i izuzetosti.“(Skakavci, tom II:235.). 

Prema B. Pekiću država kao „kavez javnih poslova“ osniva se na ličnim dužnostima a ne na ličnim pravima i na tom mestu Bora Pekić se poziva na interpretaciju Platona iz pera barda naše sociologije  Slobodana Jovanovića. Pekićeva platonijanska aristokratija  je dobrovoljna žrtva za opšte dobro u „kavezu javnih poslova“ i politici kao umeću mogućeg (Skakavci, treći tom:401).

S dobrim razlozima, opštim i ličnim, Pekić odbacuje revoluciju. „Revolucija deluje kao mašina za mlevenje mesa i kao presa. Smanjuje ali i sabija ono što kroz nju uspe živo d prođe. Mi od revolucije, kuge našeg doba, nismo pobegli. U njenom smo gradu produžili da živimo kao da je nema...Šrafcigeri, povremeno i skojevske SA  kaznene jedinice urođenički su harali igrankama i javnim priredbama“ (Skakavci, tom dva: 206-7).

                     Na kontinentu Pekić itekako  pronalazimo mnoge fragmente iz kojih možemo složiti mozaik Pekićeve kritike  totalitarnog komunističkog društva kao „promašene verzije humaniteta“. Tako o  zatvorenim ideologijama  totalitarno ustrojenih društava naš veliki pisac baštini kritički stav najbolje evropske humanističke tradicije: „Zatvorene ideologije trajno ruiniraju sposobnost višestranog, balansiranog mišljenja. Ideologija koja je programski isključila sumnju, napuštajući gnoseološko polje i ulazeći u polje teologije, odrekla se s njom i jedinog oruđa za svoje razvijanje. Ali, ima ono još jednu odliku. Nikog od sebe ne pušta – potpuno. Nikog sasvim isceljenog. I nikad bez dispozicije za sebi podobne zablude.

                Fanatizam se ne leči, on samo menja idole.

                Ko hronično nije sumnjao u ono što veruje, nije navikao na misaonu toleranciju kao jedinu „kulturu“ u kojoj inteligencija može delovati saobrazno svojoj istraživačkoj prirodi, ko je uvek mislio da je bezuslovno u pravu, čak i ako je verovao uzastopno u tri oprečne istine, taj stvarno nije potreban  nijednoj od njih. Taj će i od najotvorenije ideje, predstavimo li je isprekidanom kolebljivom linijom, čim joj pristupi,  napraviti neprobojan i nepristupačan krug. A zatim se u njega kao u grob zatvoriti“ (Skakavci, tom drugi:259-60).

Fanatični sledbenici zatvorenih ideologija, i desnih i levih podjednako, zagovarali su formiranje tzv. novog čoveka „kako je projektovan u svetim učenjima Ideje“ (Skakavci, treći tom:334.). „Socijalizam je obećavao da će nas sve pretvoriti u nove ljude, ljude novog kova“ (Skakavci:III:86-7).  „Na raspolaganju su za uzor stajala bogata iskustva kolektivističkih i totalitarističkih zajednica XX veka, Nemačke i Rusije podjednako.

U Nemačkoj je porodica kasnih Tridesetih, svedena na tvornicu rasno podobne dece i dodatni pogon u njihovom nacističkom  gleichschaltungu. Drukčiju svrhu,  osim u modelu, nije imala ni u sovjetskom socijalnom projektu, izvedenom iz beležaka Očeva marksizma na marginama ekonomske povesti čovečanstva. Ali, da bi se dovela do željenog standarda i usavršila do svesnog saučesnika komunističke reforme, morale su se uništiti sve moralne pretpostavke bivše građanske, patrijarhalne porodice, počev od roditeljskog autoriteta, preko uticaja na odgoj dece, do međusobne lojalnosti. Tome je služila škola, a pre svega brojne omladinske organizacije.

               U školi su naša deca učila pesmicu:

               Tito se voli kao mama, i malo više,

                 Tito se voli kao tata, i malo više,

                 Tito se voli kao seka, i malo više,

                 Tito se voli kao bata, i malo više,

                 Tito se voli kao baka, i malo više,

                 Tito se voli kao deka, i malo više,

                 Tito se voli najviše“

            U Skoju su, na indukovanim pavlovljevskim refleksima ovakve poezije, mladi ljudi vaspitavani kao  vernici, u bez-re-zer-vnoj odanosti Partiji i njenim harizmatičnim vođama, do cezarističkog kulta idealizovanim od strane  Agitpropa, i u kontroli roditelja, njihove privrženosti poretku i spremnosti da  mu bez-re-zer-vno služe. (Po dobrom uzoru na Komsomol i Hitlerjugend)“, piše rasni kritičar pošasti totalitarizma, velikan pera Borislav Pekić (Skakavci, treći tom:336-7).

 

No comments: