Thursday, May 14, 2015

Dnevnik Borislava Pekića januar 1970 VIII deo

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Januar 1970. godine VIII deo 

68. Skandal ili hrišćanska poslanica Miro Glavurtića. Ovoj projekciji budućnosti (prema Matiji) prisutni: M. Đilas, gđa Barović , Udovički (hrabri radikalni student koji nema hrabrosti da iz partije izađe), dopisnik Agence-France sa suprugom (otišao neposredno pre Mirovog ludila), Matija Bećković sa suprugom, Mirko Kovač, Desa Trevizan , ja i Ljiljana.

Bilo je reči o jednom katoličkom svešteniku koji je učestvovao u antisrpskim pogromima. Revoltirani Miro je izjavio da je to laž. Prema njemu katolička crkva nije sarađivala sa ustašima ni kao organizacija ni pojedinačno.

Na pominjanje Stepinca , Miro je dobio napad, oborio je sa komode čaše, nazvao nas banditima, majku opsovao Đilasu i Matiji (ja sam u raspravi oko popova mudro ćutao, te bio pošteđen), poobarao sve kapute – ne u potrazi za svojim, već onako - i uprkos mojim smirivanjima, u pratnji svoje konsternirane supruge napustio kuću.

Tome se više nema šta dodati, osim da sam ja, bez ikakvih stvarnih razloga, pokušao da njegov postupak objasnim. Glavurtić je uvek govorio o tome da ludilo vlada svetom. Slažem se. Jedan od njegovih najvitalnijih izvora je u ljudima njegovog kova.

69. Državnik menja poruke kao i pisac – samo ih upućuje preko policije.

70. Teror koji pisci sprovode nad svojom okolinom dokaz je njihove žudnje za moći. Slava je ovde samo zamena za vlast. Neko ko život provodi gradeći imaginarne svetove ne može a da ne oseti potrebu da bude graditelj, i u ovaj stvarni uključi.

71. Povodom razgovora sa M. Đilasom (beležnica od 3. januara). Neko ko želi vlast samo zato da bi ispravio (ne okajao, jer to je stvar ponašanja pred Bogom a ne pred ljudima!) pogreške svoje bivše politike – tašt je u povratu. U tom novom svetlu ko garantuje da Savle opet neće postati Pavle , ili da Pavle opet neće biti Savle?

Ako takav čovek kaže: „Jednom sam teško pogrešio, ali sad sam, evo, duboko ubeđen da sam u pravu“ – samo ponavlja pogrešku koja ga je i prvi put odvela u greh. Svaka pogreška najpre počinje od čvrstog ubeđenja. charityofstlawrence

72. Da li razumevanje proces, čin ili program? (Čin u smislu otkrovenja.) Koliko mi vremena treba da razumem osobu koju volim, onu koju cenim, onu koju mrzim ili koju prezirem? A koliko će na to razumevanje čekati osoba koju uopšte ne poznajem? Da li je razumevanje oblast akcije ili reakcije? Ili samoakcije?

73. Nisu reči krive što ih mi upotrebljavamo. Koliko reči s kojima ne znaš šta bi, a koliko onih koje šta bi ne znaju sa sobom?


74. Gde prestaje moje pristajanje, a gde odricanje? Čime sam ja u stanju da vladam, šta da kontrolišem, nad čime uticaj da imam? Gde ću sebi reći: „Gad si zato što ćutiš?“, a gde „Gad si zato što si progovorio?“

75. Toma u Vremenu vaskrsenja . On više neće verovati ali će biti ispod krsta na Jordanu i možda opet poverovati? Posle Hristove – zapravo Simonove – smrti vratiće se Toma svojoj porodici koja će u svemu videti jedan mladalački izlet, ali je Toma postao konvertit, razočaran događajem na Golgoti on progoni hrišćane, pa čak i Jevreje, jer je možda u Titovim legijama koje ruše Jerusalim (?).

U svakom slučaju on je dobio zadatak da uništi hrišćanski sabor na Jordanu. Odložio je trenutak napada, jer je video Hrista kako nosi krst. On ga je jedini poznao. On opet ide za njim. On jedini sluti šta se ovde zbiva. Da li je pomogao Hristu? Kako? Ako mu je prisao, da kao Simon krst ponese, morao je grubo biti odbijen. Neće se više grešna istorija ponoviti.

Možda je vikao: „To je Hristos!“ – a batinali su ga kao svetogrdnika i smatrali mađioničarevim plaćenikom. Pošto je Hristos umro, šta se događa? Da li legija prema dogovoru na koji je Toma žaboravio – napada, nastaje klanje. Hrišćani se ne brane, a među njima u odrpanoj odeći (da bi se lakše među njih uvukao) krsteći se, umire Toma, ljubeći sandal vojnika koji ga je kopljem probo.

76. Odnos između jezika kao umetnosti i filmske a naročito žele-slike kao umetnosti, lapidarno bi se mogao definisati kao odnos sposobnosti za selekciju koju ima dete i zreo čovek. Budući predavan po poreklu, jezik se već razgraničio na onaj kojim se komunicira i onaj kojim se umetnički izražava. Slika još nije dospela dotle. Još se ne može definisati šta je tu znak za komunikaciju jednog novog jezika, a šta umetnost.

No comments: