Thursday, May 07, 2015

Dnevnik Borislava Pekića januar 1970 IV deo

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Januar 1970. godine IV deo

34. Govor M. Popovića, predsednika Savezne skupštine na nedavnoj sednici republičke konferencije SKS. U prvom redu, ako se možda i primećuju znaci izvesne regeneracije „ideja” koje bih ja sasvim uslovno i van autentičnih ideoloških kriterijuma nazvao informbirovskim, a pre bih ih uvrstio u sasvim subjektivnu nostalgiju onih koji su 1948. ispali s kočijaškog boka kola revolucije, i čijim je nadama krila dala kako brutalna intervencija u Čehoslovačkoj, tako i naša u poslednje vreme veoma fleksibilna politika prema Rusima, dakle, ako se u v r l o ograničenom smislu i obimu može govoriti o „informbirovštini koja traži pravo građanstva”, o četništvu se to nipošto ne može govoriti .

Osim, naravno, ako se pod njim ne podrazumevaju izvesni oblici aktivnog nacionalizma, što je opet krajnje glupo ako se ima u vidu da su mnogi nosioci njihovi komunisti i bivši partizanski borci. Simplifikacija je, međutim, oduvek bila jedno od najubojitijih oruđa političke borbe. Savremeno liberalno-demokratske snage svesti na četništvo kao istorijski pojam znači optužiti ih za sve što se u svoje vreme pripisivalo pokretu DM , znači o vrat im jednostavno samoubilački kamen i istorijskih zločina i istorijskih grešaka.

Ako se tako misli, ako se, izvesna mišljenja nesaglasna stavu SKJ izjednačuju sa krivičnim delom i nacionalnom izdajom, onda je prirodan Popovićev poziv državnim organima „da preispitaju kriterije i merila, pa i svoju praksu“. To je otvoren poziv na policijski pritisak. U govoru je tim organima čak skrenuta pažnja na glavne centre te nacionalne izdaje.

Sva s reda ona su u oblasti kulture i obrazovanja. Što se tiče tzv. „nove levice“ koju je odista veoma teško okarakterisati nekim istorijskim sramnim žigovima, ona se jednostavno stavlja u položaj nužnog kolaboranta „četničko-informbirovskih“ struja, pa time diskvalifikuje kao saučesnik u nacionalnoj izdaji. Međutim, karakteristično je da se pristalicama te levice ostavljaju odškrinuta vrata za povratak u „lager“.

35. Šest pisaca traže – lice (moguća farsa za radio).

36. Film o vajaru Džamonji ; letovanje metalnih nakivaka na spomeniku; izdvojiti monografije o Kršiniću i Meštroviću iz prospekata sa Sajma 1969; Spomenici revolucije – izdanje Svjetlost, Sarajevo. colour_photo_of_rubble_remains_with_smok

37. Rad pa i naš lični život imaju izvesnog smisla samo pod pretpostavkom da je budućnost ljudske vrste osigurana. Pod obrnutom pretpostavkom, pod pretnjom sutrašnjeg neizbežnog smaka, sve bi unapred izgubilo smisao, sve se srušilo kao kula od karata.

38. Biće individue ne moze se dijalogom, ni bihevioristički interpretirati. Dijalog se, naprotiv, toga bića najmanje dotiče, jer u otuđenom svetu dijalog ne služi saopštavanju, već sakrivaju sebe. 

39. Književnost je svojevrsna politika. Razlika je međutim u tome što pogreške rđave literature plaća ograničen broj čitalaca, koji uz to nisu primorani da prihvate smisao i poruku dela, a posledice rđave politike plaćaju svi građani bez mogućnosti da je izbegnu. Kad političar lamentira nad pogubnim uticajem jedne knjige ili jedne književnosti, to mi liči na onu priču: „Drž’te lopova!“

40. Ovaj naš sneg liči na uprljanu nevinost, on je siv kao prašina, a mestimično oko ovalnih otisaka podseća na bale. Njegovi su refleksi plavi pod njegovim odsjajem sve pati od srca. Ponekad mi se čini da se i ne radi o nekom pravom snegu već o industrijskoj soli. Ili o belkastom, nikako belom, đubretu kojeg smo izbacili kroz prozor. Jesen ima neku vodenu, mutnu boju, leto je usijano, čak i sa svim bojama pometeno proleće ima neki karakter. Zima ovde, međutim, izgleda kao hronična bolest.

41. Mesto da tražimo zajedničke sadržatelje, mi trošimo vreme u traganju za beznačajnim zajedničkim imeniteljima.

42. Oni s pravom žele diferencijaciju, s pravom zahtevaju od članova svoje partije da deluju u ime nadređenih (ili kako to oni u savremenom žargonu kažu – dogovorenih) principa. To je sasvim unutrašnja stvar SKJ. I stvar savesti njenih pripadnika. Neka se koliko god im volja međusobno diferenciraju. Što se mene tiče, od mene se diferencirati nipošto ne mogu, jer sam se ja od njih diferencirao još 1944. godine. A 1948. i javno .

43. Telefonirao Dragoslav Mihajlović. Pada mi na pamet da bi ona stara narodna poslovica o tikvama valjalo modernizovati da glasi: „Ko s đavolom crvene tikve sadi o glavu mu se obijaju“. To bi mogla da bude moja novogodišnja čestitka B. Draškoviću .

No comments: