Monday, January 30, 2012

Političke sveske IX deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari IX deo

27. juli 1955.

„(…) da na ovom mestu dodam da mi nismo skloni da delimo režime, a još manje zemlje na, na primer, kapitalističke i komunističke zemlje. Takva uprošćena klasifikacija po etiketama kojoj, uzgred budi rečeno, razni ljudi pridaju razna značenja, ne omogućuje pravilno tumačenje ili opisivanje svih složenosti i raznovrsnosti u postojećim socijalnim sistemima u svetu. Mi naročito nismo naklonjeni nekom sličnom prilaženju ako bi tu trebalo podrazumevati da nije bilo mogućnosti za trajnu miroljubivu koegzistenciju i saradnju među njima (…)“
theprofessorofantisemit_1

Zar ova izjava ministra spoljnih poslova i člana CK SKJ nije jedan čisti socijalšovinizam! „Kapitalizam“ i „komunizam“ su uprošćene klasifikacije, te kao pojmovi ne mogu implicirati „složenosti i raznovrsnosti u postojećim socijalnim sistemima u svetu“? Sa marksističkog stanovišta trebalo bi gospodinu K. P. postaviti jedno prosto pitanje:

– Nemaju li svi kapitalistički sistemi pored različitih formi (buržoaska republika, ustavna monarhija, diktatura) jednu istu političku sadržinu: diktaturu buržoazije i jednu istu ekonomsku sadržinu – eksploataciju rada od strane kapitalista? S druge strane nemaju li svi socijalistički sistemi, barem teorijski, uprkos jugoslovenske, sovjetske, narodnodemokratske ili kineske forme, jednu istu političku sadržinu – diktaturu proletarijata, i jednu istu ekonomsku sadržinu: oslobođeni rad ispod eksploatacije kapitala?

Otupljivanje klasne oštrice u spoljnoj politici socijalkomunista je čist oportunizam. Neposredno iz njega izviru ovakvi …


Dogodilo se ono što sam očekivao. Ono što je logično i neizbežno sledilo iz koncepcija sazivača Banduške konferencije. Uzaludni napori izvesnih delegata – pre svega Cejlona, Pakistana i Turske – da se izvesnim osudama dâ univerzalniji, pa prema tome i ispravniji karakter ostali su ugušeni više u Nehruovom „neutralizmu“ nego u direktnom protivljenju komunističkog premijera.

(Neutralizam postaje sve više dušegupka u kojoj umire svaki napor da se obezbedi odista jedan trajan mir.) 22. aprila Ču En Laj u ime Kine traži da Konferencija uputi apel kolonijalnim silama da u određenom roku napuste svoje teritorije u Aziji i Africi!! Potrebno je naglasiti da postoji ogromna i pravnosuštinska razlika između jedne eventualne deklaracije protiv kolonijalizma, kakva će svakako biti doneta u završnim zasedanjima, i apela više od milijardu ljudi direktno upućenog zainteresovanim vladama.

Ovakav apel neizbežno predstavlja zahtev. Rok je u izvesnom smislu ultimativna stvar. Ču En Laj želi da Banduška konferencija postane ne samo propagandna nego i radna, efikasna mašina komunističke politike. Ja ne ulazim ovde u to da li je ta politika generalno ispravna i da li je ona moralna, nego želim da utvrdim metodu kojom se „neutralizam“ i „načela slobode“ mogu upotrebiti u konkretno politička oruđa. Ne verujem da će Bandung prihvatiti ove sugestije. Ali ostaje da su one u pravom času i na pravom mestu došle od pravog čoveka.

SSSR je li azijska zemlja? Da li apel treba da znači da i SSSR u roku od 15 godina ima da napusti Spoljnu Mongoliju? Naravno ne. Spoljna Mongolija je nezavisna i narodna republika. Istina, tu su stacionirane sovjetske trupe, ali to nije kolonijalizam nego bratska pomoć.

Stav Ču En Laja i Nehrua prema Kotelawalinompredlogu o osudi sovjetskog kolonijalizma, označava istovremeno i onu stalno prisutnu razliku između buržoaskog formalizma i proleterske dijalektike. Ču En Laj ne vidi smisla da se debata izgubi u ideološkim raspravama. (On, naime, želi apele.) On smatra da to područje – zemlje istočne Evrope – izlazi iz okvira i domašaja Konferencije.

(Čovek mora da se zapita ne leži li baš u ovome razlog nepozivanja jedne azijske zemlje na konferenciju – SSSR-a? Ali zar svet nije nedeljiv, gospodine predsedniče, zar je nešto kolonijalizam u Aziji a „slobodno opredeljenje“ u Evropi?) Ideološka pitanja čije je izbegavanje od marksizma oduvek smatrano najgorim oportunizmom – setimo se samo borbi oko Druge internacionale – najednom su postala „besmislena“ i „van domašaja“. Porobljavanje Poljske, Mađarske, Čehoslovačke, Bugarske, Rumunije, Albanije, Litvanije, Letonije, Estonije, Mongolije, Istočne Nemačke – to su čisto ideološka pitanja „van domašaja“, a porobljavanje Kenije, Konga ili minijaturne Goe to su „politička i moralna pitanja u domašaju Konferencije“. Eto dijalektike.

„(…) sa šefovima delegacija, načelno se suprotstavio potezanju pitanja koja je označio kao ideološka. Zemlje Istočne Evrope – rekao je on – članovi su Ujedinjenih nacija. Ne postoji nikakva pravna osnova za tvrđenje da one nisu samostalne. Tvrditi tako nešto, znači ocenjivati međunarodnu situaciju ne prema pravnom i političkom nego prema ideološkom merilu. (…)“

Gospodin Nehru ova pitanja takođe označava kao ideološka. Ali on voli forme. Kod njega nema reči o „domašaju“, jer on uviđa da jednom „moralu“ nije ništa van domašaja. Zato on umesto „vandomašajnosti“ pronalazi „pravne osnove“. Pogledajmo ih. Pre svega nije tačno da su sve Istočne zemlje članice Ujedinjenih naroda (Rumunija, Bugarska, Mađarska, Estonija, Letonija, Litvanija). A zatim nije tačno da ne postoji „nikakva pravna osnova za tvrđenje da one nisu samostalne“. Svakako Poljska nema kolonijalni status u formalno pravnom smislu. Ona ima ustav i narodnu vladu u kojoj je istina ministar odbrane sovjetski maršal – Rokosovski– ali šta to mari ako je „pravna forma“ zadovoljena.

Pravno, Rokosovski je Poljak. On ima poljsko građanstvo. Pravno, sami Poljaci dozvoljavaju sovjetskim trupama stacioniranje na njihovoj teritoriji – što zahteva okupacija Istočne Nemačke. Pravno uzevši, Kerzonova linija je u stvari oslobođenje poljske braće „po idejama i po krvi“ od suvišnih teritorijalnih briga.

Pravno se ne može ništa primetiti na trgovinskim ugovorima između Istočnih „demokratija“ i SSSR. (Kakvi su ti ugovori faktički vidi se iz dokumenata i priznanja jugoslovenskih komunista posle 1948.) Međutim, Nehru ipak smatra da pravne osnove ne postoje za prihvatanje Kotelavalinog predloga. Za njega dolazi najpre forma, pa tek onda suština tiranije. Po toj logici nemoguće je osuđivati Hitlera za interne zločine, jer on je i te kako bio snabdeven pravnim formama koje su indijskom premijeru toliko drage.

Po toj logici Francov režim je pravno utemeljen. I najzad Nehru smatra, kako se to jasno vidi iz poslednjeg stava u novinskom navodu, da postoji jedno posebno pravno-političko i drugo posebno ideološko merilo u ocenjivanju međunarodne situacije. Kao da politika i pravo nemaju savršeno nikakve veze sa ideologijom i kao da ni politika ni pravo posredno ili neposredno ne znače samo prevođenje ideologije u političku i praksu i pravo.

(Komunisti su prvi koji bi to morali da priznaju. Na kraju krajeva to je izvorno njihov stav.)
Najzad rezultat. Komentar Politike od 22 aprila:

„(…) Stvaraoci pet načela koegzistencije sačuvali su, kao što se pokazalo, jedinstvo u ovim trenucima. (…)“

Neskriveno zadovoljstvo. Zar, međutim, nismo upravo mi bili ti koji smo otkrili satelitski kolonijalizam Istočnih zemalja?

No comments: