Saturday, May 08, 2010

Narodni amblemi

"Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

O SA­BLJI I KAL­KU­LA­TO­RU KAO NA­ROD­NIM AM­BLE­MI­MA

Uko­li­ko duže u Bri­ta­ni­ji živi­te, uto­li­ko više do­la­zi­te u sum­nju – po­sto­ji­te li.

U naj­man­ju ruku, po­sto­ji­te li na onaj način, u onom ljud­skom i ad­mi­ni­stra­tiv­nom ob­li­ku u kome vas je maj­ka ro­di­la, od­ga­ji­la, kako ste sebe do­sad vi­de­li.

Za stran­ca je to jed­no od pr­vih is­ku­sta­va s ko­ji­ma se sreće, i jed­no od po­sled­njih koje je spre­man da to­le­riše.

Ja sam iz ko­mo­di­te­ta u tome malo is­pred­njačio, pa žurbu sada plaćam. čini­lo mi se da je mu­dri­je što pre se s ano­nim­nosću po­mi­ri­ti nego s En­gle­zi­ma ne­pre­sta­no ras­prav­lja­ti o tome kako se moje ime ui­sti­ni iz­go­va­ra, ili im, po po­vrat­ku iz Ju­go­sla­vi­je, od­go­va­ra­ti na pi­tan­ja kako sam se pro­veo „u mom le­pom Pra­gu“.

Po­mo­gla mi je činje­ni­ca da ni mi nji­ho­va ime­na ne ci­ti­ra­mo uvek kako val­ja, da „Wayt“ iz­go­va­ra­mo kao „Vajt“, ali od­mo­gla dru­ga: da Wayt ne živi u Ju­go­sla­vi­ji nego mil­ja­ma da­leko od ono­ga koji nje­go­vo ime ne iz­go­va­ra is­prav­no, a ja sam već dva­de­set go­di­na ovde. Ni­kad ni­sam mi­slio da to čine na­me­rno – i ne čine – nego sto­ga što im je­zik nije po­do­ban za naše kon­so­nant­ske gužve.

Te­šio sam se, videći kako u po­gle­du pre­zi­me­na pro­la­ze jad­ni Pol­ja­ci, čija ime­na i ja je­dva iz­go­va­ram. Naj­zad, kada sam se pred­stav­ljao kao Ju­go­slo­ven, imao sam iz­ve­sne šanse da bu­dem stav­ljen u neki pri­bližan ge­o­graf­ski i isto­rij­ski kon­tekst. Kao Sr­bin, ba­rem do sada, našao bih se u lim­bu.

1990-Vojislav-Bca-Budva-01_crop

Na­stu­pa čas kad i Sr­bin biti ovde nešto znači, ako se po­mi­ri­te s tim – šta znači.

Ali i čas kad se, za­hval­ju­jući tome u vama po­no­vo rađa ro­dol­jub, pa – čemu kri­ti – i na­ci­o­na­list, za koga ste ve­ro­va­li da je um­ro za­jed­no s vašim ilu­zi­ja­ma o na­ro­du kome pu­kim slučajem pri­pa­da­te.

U međuvre­me­nu, iz­gu­bi­li ste i neke ilu­zi­je o na­ro­du kome ste, slo­bod­nim iz­bo­rom, do­sli u go­ste. Stvo­re­na je po­god­na per­spek­ti­va, iz koje naj­zad možete biti tre­zve­ni, objek­tiv­ni, pra­vični, što će reći ne raz­u­me­va­li ne­kog ili ne­što bez pro­kle­tog osećanja kri­vi­ce.

Osob­ni na­ci­o­nal­ni pre­po­rod kod mene nije na­stu­pio zato što sam u svom na­ro­du ot­krio do­bre od­li­ke koje sam ra­ni­je pre­viđao, nego što je ov­da­šnja štam­pa ot­kri­la neke rđave koje ni­sam pri­zna­vao. Sve do pre par go­di­na re­dov­no sam pra­tio no­vi­ne.

Go­to­vo sva­kog dana do­znao bih za po neki novi leš u Se­ve­rnoj Ir­skoj ili nov po­ku­šaj en­gle­skog oca da si­lu­je ma­lo­let­nu kćer.

Ma ko­li­ko in­ci­den­ti bili var­var­ski, ni­kad ni­sam po­sta­jao hi­ste­ričan, znao sam da se većina En­gle­za i Ira­ca ipak ne ubi­ja, i da većina ov­da­šnjih očeva uspešnu lju­bav na­la­ze van po­ro­di­ce.

Po­sled­njih go­di­na duže sam bo­ra­vio van En­gle­ske i po po­vrat­ku sam mo­rao od­jednom sva­ri­ti sva ov­da­šnja ubi­stva i si­lo­van­ja, upri­ličena to­kom ne­ko­li­ko me­se­ci od­su­stva. Doze su bile ve­ter­inar­ske, po­sle­di­ce ko­ma­to­zne.

Po­stao sam hi­ste­ričan, pa i emo­ti­van, greh koji se ovde opra­šta samo fud­bal­skim na­vi­jačima i na­rod­nim po­sla­ni­ci­ma. Ali to još ne objašnja­va kako sam po­stao na­ci­o­na­list. Ir­ski le­še­vi i en­gle­ske ma­lo­let­ni­ce nisu mo­gli biti od­go­vo­rni.

Od­go­vo­rnost je ležala na štam­pi i nje­noj objek­tiv­no­sti u onom smi­slu u kome sam je de­fi­ni­sao kao ne­ra­zu­me­van­je nečeg bez griže sa­ve­sti.

Pošto se na je­dvi­te jade po­mi­ri­la sa smrću Jo­si­pa Bro­za i, po­sle du­go­traj­nog okle­van­ja, od­re­kla omil­je­ne teme šta će po­sle nje­ga biti, u čemu su ­joj po­mo­gli naši po­li­tički ne­kro­fi­li pa­ro­lom da će i po­sle Tita opet biti Tito, za bri­tan­sku štam­pu Ju­go­sla­vi­ja go­di­na­ma nije po­sto­ja­la.

Po­me­nu­ta bi bila ako je naš tim do­speo do ne­kog me­đu­na­rod­nog fina­la ili se po­bu­nio neki in­te­lek­tu­al­ni di­si­dent. Tim bi se na pa­sja kola na­gr­dio, di­si­dent iz sveg srca u od­bra­nu uzeo.

Sada su se u Ju­go­slav­lji po­bu­ni­la dva na­ro­da. (Al­ban­ski ne računam jer se taj po­bu­nio mno­go ra­ni­je i u po­bu­ni sa­svim uspeo.)

U stan­ju na­ci­o­nal­nog ne­mi­ra na­la­ze se Slo­ven­ci i Srbi. Ali ov­da­šnja štam­pa, koja se sve­srd­no za­u­zi­ma­la za sva­kog po­je­di­nač­nog ju­go­sto­ven­skog bun­tovnika, od­bi­ja i nji­ho­ve na­ro­de da uzme u zaštitu i, za­bri­nu­ta za in­te­gri­tet Ju­go­sla­vi­je, bra­ni one koji su uzrok i slo­ve­načkim i srp­skim ne­vol­ja­ma.

Srbi tako po­sta­ju bal­kan­ski var­va­ri, Slo­ven­ci alp­ski sebič-nja­ci. A oba na­ro­da – se­pa­ra­ti­stička i se­ce­si­o­ni­stička. Po­sta­ju se­pa­ra­ti­sti čak i Srbi, koje ista štam­pa optužuje za – na­sil­nički uni­ta­ri­zam.

Dok se po­zdrav­lja­ju slo­ve­načke pro­e­vrop­ske težnje, kao da mi Srbi, u međuvre­me­nu, želi­mo da živi­mo na No­voj Gvine­ji, Slo­ven­ci­ma se dis­kret­no poručuje da im ka­kvoća robe je­di­no tržište do­pu­šta van Evro­pe.

Težnje Srba da na svo­joj te­ri­to­ri­ji za­ve­du za­kon, prvi uslov gra­đan­skog dru­štva, do­vo­de se u sum­nju bro­jem lju­di koji iza zah­te­va sto­je, pr­vim uslo­vom de­mo­krat­skog odlučivanja.

A iz­nad sve­ga hro­nično se imi­ti­ra Bu­ri­da­nov ma­ga­rac između dva pla­sta sena: da bi se saćuva­la Ju­go­sla­vi­ja, žudi se za no­vim Ti­tom, ali se una­pred la­men­ti­ra nad po­sle­di­cama koje tzv. jake lično­sti, bez ogra­ničenja usta­va i tra­di­ci­je, ima­ju po život svo­jih na­ro­da.

Ja sam svoj na­ci­o­na­li­zam već na­o­ružao. Po­što sam kao Sr­bin pro­gla­šen za mi­li­ta­ri­stu, nig­de ne idem bez sa­blje is­pod man­ti­la.

Slo­ven­ci­ma sa­ve­tu­jem da se Lon­do­nom ne kreću bez kal­ku­la­to­ra. Bri­tan­ci su konačno za nas sa­zna­li, naj­zad nas ne­gde sme­sti­li. Nema smi­sla da ih razoćara­mo i, zbog pa­tri­ot­ske uvre­đe­no­sti, po­no­vo po­to­ne­mo u po­je­dinačnu ano­nim­nost.

2 comments:

Srdjan Ratkovic said...

ova internetna kolekcija je nesto sto je neverovatna, stvarno neverovatna vrednost. samo buducnost ce pokazati stvarnu vrednost ove zbirke tekstova.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Srđane,
Od marta 2006 kada sam počela ovaj blog objavljivala sam skoro svakog dana, sa samo kraćim prekidima, ogroman broj Pekićevih tekstova. Znači oko 1500 tekstova ukupno. Nisu nikada bili dugački ali je to ipak impozantan broj materijala. Drago mi je da ste uočili i mene podsetili od kada objavljujem Pekićeve odlomke.
Srdačan pozdrav.