Friday, June 05, 2009

Čari neizvesnosti

Ponedeljak, 4. juli 1983. godine.

Čari neizvesnosti u komunističkom feudalizmu.

U posleratnoj eri cetralističkog komunističkog feudalizma, koga sa uspehom u svojim knjigama opisuje Milovan Đilas, jedan od bivših komunističkih feudalaca, nesreće su bile bar ujednačene. One su u jednom opštem jugoslovenskom geografskom i istorijskom prostoru emitirane uvek iz jednog središta sa dubokim smislom za kontrolu nad svim i svačim svuda bile manje više iste.

Kada je nastupila decentralizacija tog feudalizma, ona je u prvom redu pored svojih sporednih produkata, od kojih su mnogi bili i dobri i povoljni za nas obične ljude, donela i osamostaljenje lokalnih feuda na sreskom, opštinskom, okružnom, i naravno republičkom nivou.

goddess

I sada te nesreće nisu više ujednačene i vama se može dogoditi da s jednom istom idejom, s jednom istom akcijom, s jednim istim činom, prođete dobro u jednom lokalnom feudu u drugom ostanete potpuno nezapaženi, a u trećem nastradate.

Sada se ovde kod nas pojavljuje jedna situacija koja u jednoj blažoj formi i na jednom razumljivijem nivou razlikuje razne države u okviru Severno američke unije. U jednoj državi možete zbog nečega biti kažnjeni, dok u drugoj državi te iste Unije preko toga se prelazi bez zakonskih posledica.

Kod nas se to sada razvija na jednom drugom opesnijem novou, jer i nesreće o kojima govorim uvek su kod nas dublje, nego što su tamo bar kad je reč o politici, ideologiji i toj vrsti ljudske delatnosti. Pita se sada čovek šta je bolje za preživljavanje, da li da možete računati u stvari unapred kako ćete proći ili da to ni u jednom slučaju nikad unapred ne znate.

U svakom slučaju danas ćete proći generalno uvek bolje. Ali uverenje da je sada mnogo više problema otvoreno, mnogo više rupa kroz koje čovek može da se provuče u mreži pocepano, to osećanje koje vas u globalu može namamiti na neke akcije, premda ste svesni da lokalno možete i zbog njih stradati,

to osećanje na izvrsan način razoružava vašu opreznost i sada činite stvari koje onda ni pod kojim uslovima ne biste se usudili da uradite, odnosno ne biste smatrali da je racionalno da ih učinite,

tako da ono što dobijate većom slobodom akcije, to gubite neracionalnošću, odnosno nemogućnošću da racionalno predvidite rezultat tih akcija i po svoju vlastitu bezbednost po njihov efekat.

Utorak, 5. juli 1983. godine.
„K pitanjima“ psihogeneze socijalističkog čoveka.

Jedan doprinos psihogenezi socijalističkog čoveka, ili kako bi se to nekad ružno kazalo – k pitanjima socijalističke psihogeneze.

Kad sam poslednjeg puta bio u Beogradu sreo sam jednog svog starog poznanika, moglo bi se čak i reći povremeno prijatelja, čije ime trenutno nije važno, jer on predstavlja ne samo sebe i svoju vlastitu nevolju, nego čitav jedan krug ljudi na kojima se može ilustrovati psihogeneza socijalističkog čoveka u miru.

Kad sam se s njim sreo bila je primetna hladnoća sa kojom je sa mnom razgovarao.

Ta hladnoća po sebi s obzirom na njegov temperament, na njegovu narav, na njegov opšti psihološki habitus i ne bi bila interesantna i ja je ne bih možda ni zapazio da nije bilo trenutaka, u nekim ranijim susretima, tokom godina, kad je on ispoljavao izvesnu toplinu, opet začuđujuću za tu vrstu ljudi i izvesnu naklonost prema meni.

Promene njegovog stava prema meni ja sam tokom vremena zapažao i mada sam načelno razmišljao već na tu temu, njega nikada nisam uzimao kao primer takvog ponašanja i ove psihogeneze o kojoj sada govorim.

Prisećajući se naših susreta i okolnosti pod kojima su se odvijali, ja sam u razmišljanju o njemu uvek na njega stavljao akcenat i on me je interesovao nezavisno od svih ostalih okolnosti našeg života uzetog zajedno i posebno.

Međutim kada sam stavio sve te naše susrete u kontekst moje vlastite pozicije, onda sam video da postoji između njegovog ponašanja prema meni i moje pozicije u jugoslovenskom društvu jedna vrlo značajna korespondencija.

Kad god sam se ja nalazio u nestabilnim odnosima sa vlastima, ili sa delom vlasti ili kada se moje ime u kuloarima izgovaralo, odnosno o meni govorilo kao o čoveku koji se nalazi u sukobu sa nečim ili u nekoj neprilici, recimo nemam pasoš ili izjavio sam nešto što se mnogim ljudima nije svidelo, ili na putu sam da uradim nešto što se neće svideti, što će mene i moju okolinu dovesti u neugodan položaj, njegovo ponašanje prema meni je lagano se sleđivalo.

On je, ne kažem, izbegavao da se sa mnom susretne, takvih ljudi je naravno bilo, nego jednostavno našem tom susretu nije davao nikakvu prijateljsku boju i ničim nije okuražavao naše buduće susrete.

Kada se moj položaj popravljao, kad se o meni povoljno u novinama pisalo, kada bih ja dobijao neku nagradu, dakle pod svim okolnostima, da ne nabrajam, to bi se čitava jedna studija i trebala napisati ne samo mogla napisati, jer je ona značajna za razvoj takozvanog socijalističkog morala,

taj čovek je menjao stav prema meni, tražio vezu samnom, korespondirao sa mnom i pokazivao jedan normalan odnos, nikada naročito topao, jer to je čovek koji to nije kadar, koji ima jednu vrstu samodiscipline, a ne ulazim niti imam nameru da ulazim u razloge njegovog opšteg ponašanja i tako se to menjalo.

Sada trenutno nalazim se u jednoj malo zaleđavajućoj fazi. Ali on nije drastičan primer. Drastični primeri su oni, kojih ja imam prilično, ljudi koji su prema meni bili direktno grubi, direktno nevaspitani u susretu koga nisu mogli da izbegnu, pa čak i kad smo bili zajedno u jednom društvu u stvari gde to nije moglo da se od drugih oseti koliko sam to ja osetio.

Kada su bili nepotrebno, nedovoljno lukavi, naravno nesposobni za lukavstvo, jer lukavstvo zahteva jedan stepen inteligencije, ali dovoljno sposobni da shvate svoje interese, preterano da ih shvate i da njima udovolje bezobrazlucima prema meni.

Postoji dobar deo takvih ljudi koji se sad nalaze u centrima kulturnog života našeg danas, ali mnogi od onih koji se više ne nalaze i koji su pali. Njihov, naravno, je problem sasvim drukčiji, jer oni koji su pali oni uvek traže moje društvo, jer uvek nalaze kod mene odgovarajuće razumevanje, razumevanje i praštanje.

Dakle ja moram čekati da ova druga vrsta ljudi takođe zasere negde, zasvinji, pogreši, napravi omašku, rđavo kalkuliše, jer ti ljudi permanentno kalkulišu, pa da se između nas uspostavi jedan racionalan, razuman, pristojan odnos.

Ja sam na jednom drugom mestu, a i nameravam tome da posvetim jedan esej, ja sam skupljao prilično građe, čak i anegdotske građe o tom problemu, ne zato da bih ocrtao karakteristike ovog ili onog čoveka, jer ja čak i o njima govoreći ne znam da li ću uopšte pomenuti čak ni inicijale,

ali prikupio sam dovoljno građe da bi mi to omogućilo jedan načelan esej o našem ponašanju i našem moralu i o razlozima zbog čega smo mi sebe doveli dotle, da svoje odnose prema drugim ljudima ne podešavamo u jednom recipročnom sistemu, naime ne podešavamo prema onome kako se oni prema nama ponašaju,

nego ih uzimamo nezavisno od sebe i od naših ličnih naklonosti ili antipatija prema njima, nego te odnose postavljamo odnosno stavljamo u zavisnost od onoga kakav je položaj tih ljudi u odnosu na vlast, na mišljenje političke čaršije o njima, na njihov položaj, itd, itd.

Dakle da smo do te mere apstrahovali svoje odnose, da oni više ne zavise od stvarnih odnosa među nama, duševnih, emotivnih, poslovnih, čak i tehničkih, nego zavise od okolnosti nad kojima ljudi koji su u pitanju, dakle mi, nemamo savršeno nikakvu vlast. Takvi ljudi u svakom slučaju rđavo svedoče za režim stvari u kome žive.

No comments: