Sunday, October 12, 2008

O čoveku I deo

O čoveku iz raznih dela Borislava Pekića; priredila Ljiljana Pekić

Čovek mora osetiti istoriju u sebi, da bi je stvarao izvan sebe.
*****
Samo strpljivim i umešnim ponavljanjem čovek se urezuje u vreme.
*****
U kojoj meri čovek odlučuje gde će obesiti svoj kaput ako ga na zidu dočekuje već zakucani ekser?
*****
Prvi čovek postao je s prvom maskom koju je stavio na svoje lice, da dočara demone i umilostivi bogove. Ovu lošu naviku nije izgubio ni do danas. Ima političara koji prostu činjenicu pozorišnog porekla čoveka ne bi smeli da zaborave!
*****
Files
*****
Kad se rađa čovek ne zna šta dobija. Kad umre ne zna šta gubi. U oba slučaja pred njim je i iza njega - neizvesnost.
*****
Čovek bi sa podjednako strasti hteo da se pretopi u istovetnost, ali ako može i da sačuva sva svoja razlikovanja, do kojih mu je stalo.

On bi voleo da ne strši tamo gde bi ga vetar mogao slomiti žestinom koja više ne bi bila podeljena, ali i da izbija iznad ravnice, tamo gde nije podeljena ni njegova svežina. Strah od nerazlikovanja.
*****
Veliki su govornici uvek imali nešto demonsko u svojoj prirodi, nešto što je umelo da se nevidljivim kandžama domogne ljudske strasti i da ih podigne na visinu rodoljublja.
*****
Čovek bi zaista morao da bude uvek jednosmislen: da živi sa jednom ženom bez prestanka i sna (čak i u snu) i to uvek sa jednom istom ženom – jer se samo tako postiže svrha.

Kontinuirano prodiranje u svoju ljubavnu istinu – izvesno vreme, a onda više nikad; da se nahrani jednom zauvek, da sanja jednom zauvek, da čuje muziku jednom zauvek, da mrzi, strahuje, čezne, prezire, da bude ravnodušan jednom zauvek.

Trebalo bi zaista da postoji vreme za sve, kao što kaže Propovednik, ali da u tom vremenu ne budemo sposobni da se obmanjujemo izgovorima.
*****
Buđenje je neka vrsta rekreiranja. Stvaram svet iz ničega; jedan drugi uništavam. U polusnu, međutim, oba se sveta prožimaju, trajući na istom mestu kao senke mnogobrojnih predmeta, koji se u poruzi fizici, nekim čudom poklapaju.

I što je najprimamljivije – ja postojim u svim tim svetovima, služeći se samo jednim telom.
*****
„Konzekutivno ja“, eto sa čime se treba saživeti. „Kontunuelno ja“, eto čega se treba odvići.
*****
Čovek nije penzioner, to nije nikakvo zanimanje. On je penzionisani knjigovođa, penzionisani ministar, penzionisani profesor, radnik, sudija, nameštenik, ali ne penzioner.
*****
Više volim vaspitane hipokrite, nego nevaspitane „istinoljupce“. Sa ovima se lakše živi.
*****
Kad se bogataš u dronjke obuče, to je uvek poruga stvarnoj bedi ... Čovek mora biti ODISTA bedan, pa da ima PRAVO bedno da izgleda.
*****
Ne ubija se čovek kad spozna da je svinja, nego kad uvidi da ni sve ostalo nije od njega bolje.
*****
Čovek je kompromis između životinje i Boga.
*****
Čovek se u svetu nalazi u neprijateljskoj tuđini, okružen zagonetkama, ograničenjima i nerazumevanjem. Bez ikakve efikasne odbrane prepušten je smrti.

Njegovo je osnovno raspoloženje strah, njegova situacija usamljenost, njegov odgovor očajanje, a njegova odbrana povlačenje u vlastitu egzistenciju. No budući da je strah sadržina i te egzistencije – strah nez granica i forme, jer ne zavisi ni od kakvih granica niti od kakve forme, kojih smrt nema – to povlačenje liči na bekstvo od lava u lavlju špilju.

Ali bekstvo koje, paradoksalno, spasava. Ono priznaje smrt da nas formira, prihvata njenu izvesnost, ali je pretvara u egzistenciju. Egzistencija i nije drugo nego izdržavanje neodređene mogućnosti umiranja.

Strah je prema tome gradilački, a ne razarački faktor života. Ono što jača strah, jača i egzistenciju.
*****
Čovek koji ne zna da fotografiše i vozi kola – danas, taj je zapravo još na nivou majmuna.
*****
Šta je čovek bez prošlosti? – Srećan.
*****
Ja ne verujem da ima naroda čiji grb sa tolikom preciznošću izražava ono što nam kao naciji nedostaje …
*****
Humana skrama koja čoveka odvaja od zveri tanja je od gaha na ogledalu, i u ogledalo se neprestano mora duvati ako želimo da se ona održi.

4 comments:

Anonymous said...

POštovana,
Iskreno, još uvek nisam čitala nijednu Pekićevu knjigu, ali ove misli i komentari su neverovatni. Zaista zapanjujuće, nešto najoriginalnije nad čim se bogami treba i duboko zamisliti. Jednom rečju očaravajuće. Ja imam dvedeset godina, student sam psihologije (saznala sam da je i Borislav Pekić studirao eksperimentalnu psihologiju)i jedva čekam da pročitam neko od njegovih dela. Molim sve koji posećuju blog za preporuku.
Pozdrav od Ružice Krstić

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovana Ruzice,
svakom novom citaocu bloga se najiskrenije obradujem, narocito ako na taj nacin otvara svet Borislava Pekica. Veoma ste mladi i divno ce biti kada otkijete svet Pekicevih romana. Ima tu za svaki ukus i za razna interesovanja. Ja stvarno ne znam sta pre da preporucim. Ako imate vremena "Zlatno runo" je naravno najbolja Pekiceva knjiga po mom misljenju, ali se spremite na dugacko citanje. Ima sedam tomova po oko 500 strana. Medjutim toliko je interesantno i ako istrajete bogato ce vas nagraditi. Mladi ljudi se u glavnom odusevljavaju knjigom "Besnilo" koja je sjajno napisana i ima vise slojeva nego sto bi se na prvi pogled reklo. Pre izvesnog vremena je izasla knjiga u izdanju "Solarisa" iz Novog Sada "Izabrani eseji" u kojoj je prestampan izvesan broj eseja koji su svojevremeno bili u 12-toj knjizi "Odabranih dela". Eseji su veoma interesantni, razne teme o svemu i svacemu.
Sve zavisi sta volite da citate? Koji su Vam omiljeni pisci? Probajte bilo koju Pekicevu knjigu do koje dodjete, necete pogresiti.
Postoji samo jedan savet koji vazi za skoro sve njegove knjige - budite strpljivi. Istrajte prvih 30-tak strana, kada njih pregurate necete moci knjigu vise da ostavite. Naravno on nije pisac koji se moze uzgred citati. On zahteva vasu potpunu paznju i koncentraciju.
Nadam se da ce i drugi citaoci bloga naci vremena da Vas posavetuju i svaki ce nesto drugo preporuciti, a na Vama je da izaberete prvu, a posle ce ici vec samo po sebi.
Srdacno Vas pozdravljam.

Unknown said...

Gospođo Ljiljana,
Moram da Vam kažem, da zavidim na sreći koju ste imali kada ste upoznali Borislava Pekića.
A isto tako da izrazim svoju ličnu sreću što sam se na studijama upoznala sa njegovim djelom i ljubav je počela i trajaće.
Puno pozdrava.
Jasna,
Podgorica

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovana Jasna,
Oduvek sam znala da sam posebno privilegovana sto sam vek provela pored Borislava Pekica. Medjutim sto vreme vise prolazi sve vise uvidjam kakvu sam srecu imala.
Drago mi je da ste Vi imali srecu da ga proucavate na studijama jer to jos daje posebnu dimenziju i ja Vam na tome zavidim.
Samo tako produzite i on ce Vam sve vise pruzati lepih casova.
Srdacan pozdrav.