Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić
Četvrtak, 29. septembar 1983. godine.
Veliko spremanje: moji dugovi.
(Povodom intervencije M. Bećkovića i R. V. M. i mog pasoša.)
Sledeća dva isečka iz „Studenta“ koja se oba odnose na moje oduzimanje pasoša. Jedan pod inicijalima R. V. M. i naslovom „Zbog čega“, glasi:
„Nedavno se saznalo da je književniku Borislavu Pekiću oduzet pasoš uz obrazloženje da se to čini u interesu državne bezbednosti i bezbednosti narodne odbrane. Ovako formulisano opravdanje za narušavanje osnovnih prava jednog jugoslovenskog građanina u najmanju ruku je neodređeno. Na koji način je ovaj književnik narušio narodnu bezbednost i bezbednost Armije.
To nikome nije poznato. Ukoliko pak organi Unutrašnjih poslova raspolažu činjenicama koje bi to pokazale oni mogu Pekića zvanično optužiti i suditi mu za eventualna krivična dela. To međutim nije učinjeno što jasno pokazuje da takvih dela nema. O čemu se onda radi? I šta znači ovakav postupak naše službe za unutrašnju bezbednost?
Prema podacima koji su poznati to znači da se kod nas može suditi i za moguće prekršaje za protiv državnu delatnost koja doduše nije ispoljena, ali koja se zbog nečega može ispoljiti. To dalje znači da se svako za koga postoji sumnja da će jednom u budućnosti načiniti neko krivično delo može biti legalno osuđeno ili bar javno diskriminisano.
Ovakve odluke organa bezbednosti u svakom slučaju ne mogu doprineti sticanju poverenja kod građanstva, tim pre što nije prvi put da se na udaru ovih organa nalaze istaknutije ličnosti kulturnog i javnog života u nas.“
Drugi je iz velikog intervjua Matije Bećkovića u „Studentu“ pod naslovom „Lakše je izjasniti se kao pisac nego kao kritičar.“ Poslednje pitanje Isaka Crnogorskog, intervjuera, Matiji pod brojem 15 glasilo je:
„(...) Čujem da ste govorili neke interesantne stvari o Soljženicinu na tribini u Francuskoj broj 7.“
Bećković odgovara:
„Prirodno je biti na strani Soljženicina i radovati se njegovom uspehu. Mada nije slavno braniti tuđe zatočenike. Za naše društvo je mnogo značajnije da Borislav Pekić, o čijem romanu ovih dana čitamo same superlative zajedno s drugim piscima i slobodnim građanima, dobije pasoš, nego da li će Soljženjicinu biti dozvoljeno da primi Nobelovu nagradu. (...)“
![Not-In-The-Mood-For-Sanity2](https://c5.staticflickr.com/4/3313/3344777044_fb7168e4a7.jpg)
Nikad neću Matiji zaboraviti ovu javnu intervenciju. Onda kada je meni bilo najteže, kao ni ovom čoveku sa inicijalima, ni Bori Krivokapiću koji je takođe u „Vidicima“ pokrenuo to pitanje, tim pre što su takve intervencije bile izuzetno retke. U poređenju sa intervencijama koje se danas čine za pisce i građane to je bila kap u moru opšte ravnodušnosti.
No comments:
Post a Comment