Wednesday, July 27, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCXXVII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCXXVII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Na uslovnoj ili bezuslovnoj slobodi 
Priča o robiji, erosu i tanatosu

 – Umirem.
– Ne umireš, Ahmete – rekao sam, ne gledajući ga u oči.
– Umreću – ponavljao je uporno.
– Nećeš, Ahmete.
– Nikad više neću videti moje Kosovo.

Ne znam šta mi je bilo. Obuze me prkos, inat, gorčina. Valjda i zbog sebe, svog bednog izgleda, psećeg života, izvesne bolesti i neizvesne sudbine, svih ovih godina u trbuhu skakavaca. U svakom slučaju, jedno od onih naprasnih misionarskih raspoloženja, za koje je pažljiv čitalac ovih uspomena već primetio da mi nisu donosila ništa dobro.

– Nećeš umreti, Ahmete – rekao sam odlučno. – Videćeš svoje Kosovo.

Ispričah mu kako sam tog jutra, službeno obilazeći sobu rekonvalescenata u Zajedničkoj zgradi, s lekarem svratio u administraciju uprave, tamo video prvomajski spisak za pomilovanje i na njemu njegovo ime. Da bih se osigurao, kazao sam da će ova odluka Skupštine obnarodovana biti tek za mesec i po dana, i molio ga da o tome nikome ne govori. Znajući da se s njegovim imenom uvek dešavaju neke neprilike, a i da u Nišu ima nekoliko ljudi iz njegovog fisa sa sličnim imenima, pitao me je kako to ime na spisku glasi.

– Ahmet Ahmeti Ahmeta – rekao sam.
– Iz Prištine?
– Iz Prištine.
– Rođen?
Znao sam kad je rođen. I to sam potvrdio. Devils_advocate

Te večeri Ahmet Ahmeta Ahmeti ni reči više nije progovorio. Već sutradan počeo je da se oporavlja. Tokom prve dve nedelje prestao je da izbacuje krv. Tokom treće vratiće mu se san i malo od telesne težine. Četvrte će, posle dugog vremena, ustati iz postelje i bez ičije pomoći u klozet otići. A pete, na nedelju pred svoje „otpuštanje”, šetaće po sobi i sedeti na posteljama sunarodnika u živom razgovoru. Slutio sam da nije održao obećanje i da od njih prima poruke koje će odneti na Kosovo.

Lekar je bio zaprepašćen. Bilo je to čudo kome nije nalazio medicinsko objašnjenje. Rendgenski snimak nije otkrivao nikakvo poboljšanje. Naprotiv. Proces je rapidno napredovao, proždirući mu poslednje okrajke pluća. Ahmet Ahmeta Ahmeti nije imao više ništa čime bi disao.

– Šta vidite? – pitao sam lekara u mračnoj komori. Pluća Ahmeta Ahmeta Ahmetija svetlucala su u tmini poput izmrljane mesečeve kore.

– Mrtvaca – šapnuo je.

No comments: