Wednesday, March 09, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CXXXVII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CXXXVII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
O posedu i posedovanju na robiji 

Ranih pedesetih, većina je mitrovačkih robijaša imala građanski eksploatatorska i seljački kulačka – kako se partijski proponiralo – konzervativna shvatanja o posedu. U empiriji privrede, u menjačkim kontoarima, za industrijskom trakom, na nakovnju i pred drebankom, pod suncem i kišom, još od Rimljanina Varona, zdrava načela, dok ih Staljin u brošuri Seljačko pitanje nije teorijski obesnažio, a potom prešao na hapšenje i streljanje svega što je teoriju preživelo.

(Ne Varonovu, Staljinovu.) U zatvor je ušla s jasnim, od dedova nasleđenim pojmovima o svetoj neprikosnovenosti privatnog vlasništva, iako im je profano nasleđe u međuvremenu oteto. Mnoge posleratne „krivice” neposredno su za posed vezane i njime uzrokovane.

Cilj im je bio da dijalektičkim skokom pohitaju ispred formalnih i formalističkih sporih, „zakonskih” instrumenata, korisnih – ali, videće se, ne i neophodnih – za materijalno razvlašćenje buržoazije i kulaštva, socijalizaciju sredstava za proizvodnju i formiranje društvene svojine, za koju smo naivno držali da je alajbegova, sve dok nismo otkrili da je u posedu komunističkih begova, a neka i kod njih.

Sve su presude, sporednom kaznom konfiskacije imovine, u svojinu zadirale, iako je logično i pravedno da pogađaju samo onu koja se tim, i samo tim krivičnim delom – bez obzira na eventualna druga – na ilegalan način stekla. the_deposition

Moja porodična imovina, van domašaja budnog Krivičnog zakonika, bila je već dobro na odgovarajući način, a i ranijim antiburžoaskim merama, svedena na bilansnu nulu. Moj se lični posed, i realno i testamentarno, time takođe našao u toj bankroterskoj oblasti.

Nastradali su roditelji koji su, u histeriji neizvesnosti, ne čitajući Lenjina, požurili da potomke zvanično, uknjižbom, osiguraju, i na njih prenesu ono što im je preostalo posle „temeljne izmene društvenih uslova”. Ta je imovina, razume se, konfiskovana. Tako su otišle izvesne kuće, stanovi, nameštaj, slike. Ostala je samo – gola ideja, za koju se Partija više nije zanimala, prepuštajući je Udbi. Šta je s tom imovinom bilo, ne zna se.


Verovatno je po zakonu inventarisana kao društveno dobro, a onda prepuštena bezakonju, na brzinu škrabanim ceduljicama, na kojima su potrebiti komunistički funkcioneri ispisivali svoje želje.

Godine 1949. elita proleterske avangarde već se snabdela osnovnim potrepštinama – Moša Pijade je iz tog opštenarodnog fonda već uzeo klavir bez kojeg apsolutno nije mogao da radi na našem zakonodavstvu i sabrano sastavlja skupštinske propise o raspodeli pravde i prava – te ih naša prosečna građanska imovina, s nameštajem u Altdeutsche i Bidermeier vijenskom stilu više nije privlačila.

Ukus „Nove klase” već se okretao romanskom dizajnu, baroku poznih Louiseva, da se kasnije zaljubi u buržoasku dekadansu (Renoir, Matisse, Degas) po našim muzejima i, najzad, kao što je red i nadasve patriotski, pod stare dane, vrati domovinskim korenima i zlatnoj ostavštini naših srednjovekovnih vladara.

Konfiskovana mi je jedino pisaća portable-mašina, marke „sava”, slaba kao voda, vejka od ilegalne tehnike, na kojoj sam pisao statut Sdoja, antidržavne proglase i opšta razmišljanja o usranom stanju u zemlji, ali kako ni ona nije bila moja nego pozajmljena od novinara g. M. K., ova klasično klasna odluka vlasti o konfiskaciji „celokupne imovine”, osim gaća, nije me pogađala.

Onaj koga je pogodila, a mogla je, bogami, i gore, dobio je svoju mašinu natrag. Kažem to zato što, da sam ja, kojim ludilom, bio informbirovac, zajedno bismo ja i vlasnik mašine svoje stavove, tukući jedan drugog, na Golom otoku revidirali.

Prisilno napuštajući polje „slobodnog socijalizma” malo je ko očekivao da će u Mitrovici zateći njegovu zatvorsku verziju i da, u tom pogledu, značajne razlike između nesrećnih robijaša i srećnih socijalističkih građana nema.

Veliki je umni trud uložen, mnogo krvi i vremena prosuto da se, na bazi opšte jednakosti, kreira jedno socijalno društvo, koje se, u međuvremenu, na marginama povesti tih i takvih preobražaja, spontano po tamnicama sveta razvijalo. Njemu su se, do izvesne mere, približile, na planu projekta, Fourierove utopijske Komune, jezuitska Civitas Dei (Država Božja) u Paragvaju i levijatanski arhipelag Gulag u Sibiru.

Gospodin Đ. B., rezervni pukovnik Jugoslovenske kraljevske vojske i aktivni finansijski stručnjak buržoazije, načelnik predratnog Ministarstva finansija – i on temeljno klasno, ekonomski i svakojako razvlašćen – nije ni do kraja sebi mogao da dođe.

No comments: