Friday, November 02, 2007

Demokratija – 1 deo

Misli o demokratiji- 1 deo
Borislav Pekić – misli iz raznih knjiga; izbor Ljiljane Pekić.


Demokratije ne trpe heroizam. Demokratije se plaše heroja.
*****
Važan je prioritet demokratskih principa nad nacionalnim koji je danas (1987) u ekspanziji. Demokratija je u praksi uvek bila naporan politički koncept. Ne čudi me stoga što je i ubeđeni demokrati napuštaju čim im se ponudi neki lakši i bučniji.
*****
Demokratija je jedini politički sistem koji ne počiva na jedinstvu nego na razlikama, na jedinstvu, zapravo, koje se realizuje kroz izmirenje razlika.
*****
K. Malevich-Suprematism-2 Savršena demokratija ne postoji. Savršena demokratija je čak nepotrebna, pogubna za sebe samu.

Učinivši politički život izlišnim i težnju nečem još savršenijem besmislenom, takva bi demokratija najzad razorila samu sebe.
*****
Demokratija je, ma koliko je smatrali najboljim od svih rđavih vidova ljudske zajednice, istovremeno i njen najneprirodniji oblik.

U prirodi, koja čini genetsku osnovu našeg postojanja, bili vernici ili nevernici, demokratije nema. U čoporu majmuna, zna se ko je gazda. Tigar ne treba saglasnost koze da je pojede, niti se zmija s mišem sporazumeva oko toga ko će čiji ručak biti.

Takvo stanje stvari može biti žalosno, ali se ne sme prevideti ako iskreno želimo da nam zajednica sledi neprirodan, a ne prirodan put razvoja, i tako se spase paralele sa čoporom tigrova ili brlogom divljih svinja, u kojima odnose među jedinkama određuje isključivo snaga kandži i kljova.

Demokratija zahteva odricanje od prirodnih instikata, žrtvovanje osionog ubeđenja da smo od drugih vredniji, sposobniji, pa prema tome zaslužniji da od tih drugih budemo bogatiji, moćniji, srećniji, žrtvovanje suverenog ega neistinoj ideji neistinitpj ideji ravnopravnosti svih ljudi i njihovom neubedljivom pravu na svoj deo sreće, slobode i blagostanja.

Bitan uslov za demokratiju je kultura, ono što građanskoj civilizaciji daje duhovni smisao. Bez civilizacije i kulture, demokratije nema. Dužnost vlade je staranje o celini. Ali i pojedine grupe, i pojedinci, u istinskoj demokratiji, puno pravo imaju da se za uže interese bore. I da se za njih bore bez obzira jesu li u pravu ili nisu, jesu li u manjini ili većini.
*****
Demokratija je uvek morala čekati u dugačkom redu, iza drugih stvarnih ili izmišljenih nacionalnih prioriteta. Za nju nikad nije bilo pogodno vreme. Ili smo bili ugroženi spolja, pa nas je demokratija slabila (kao da je ona, kako je Hitler tvrdio, po sebi destruktivna i anacionalna) ili smo sami sebe ugrožavali, pa nas je slabila još više (kao da je ona po sebi antidržavna i antisocijalistička, kako je mislio Staljin).
*****
Reći “Srbija”, a tek potom “demokratija” znači stvoriti zemlju u kojoj, premda srpska, možda neće vredeti živeti, pa čemu onda Srbija? Reći “demokratija”, a tek zatim “Srbija” znači možda zemlju u kojoj će biti demokratije ali ne i Srba da u njoj uživaju, pa kome onda među nama, Srbima, ta demokratija treba? Ali reći “Srbija i demokratija”, simultano i recipročno, bez prevage u korist jednog ili drugog interesa, znači možda, ako ništa drugo, nadu da se oni mogu pomiriti, jer to nismo pokušali. Sve drugo jesmo.

I sad smo tu gde smo. Evropa nema vere u naše sposobnosti da živimo u demokratskom društvu. To je jedan od razloga njenog otpora da joj se pridružimo. Ako mi sami dajemo do znanja kako demokratijom ne umemo da rukujemo, da se u njoj ne snalazimo, da stoga i nije potrebna, čak i da ona nije u našem nacionalnom interesu, šta od drugih očekivati?
*****
Želimo demokratiju, bez koje se infaustno bolesni sistem ne može oporaviti, a od nje javno prezamo. Nećemo da u nju uđemo operativno. Želimo da je primamo homeopatski, u beskonačnim dozama, u ponižavajućim intervalima, nadajući se da ćemo kumulativnim putem, slaganjem jedne sitne slobode na drugu još sitniju, do demokratije doći postepeno i bezbolno.

U svakom slučaju kad ova generacija bivših komunista izumre i dođe druga koja njene podmukle igre neće hteti ili, nadam se, neće moći da igra. A vreme, najpresudniji faktor u trajanju malog naroda, zaboravljamo. Vreme koje ne postoji, osim kad se umire.
*****
Demokratija pretpostavlja vladu odgovornu jedino parlamentu, pa preko njega narodu koji ga bira; vladu što je u svom radu pod stalnom i neposrednom kontrolom narodne skupštine; vladu čija su ovlašćenja taksativno pobrojana – i ona od parlamenta kontrolisana – u kojoj je, takođe taksativno, oduzeto pravo na najkrupnije, za život nacije fundamentalne odluke koje ostaju u isključivoj nadležnosti narodne skupštine.
*****
Bez svoje suštine, naravno, demokratija je mrtva. Ali bez forme, ako i nije mrtva, ne funkcioniše kao demokrtija, pa nam je irelevantno njeno ime. Mnoge su demokratije XX veka imale suštinu despotije ili tiranije, ali nijedna despotija, niti tiranija, nije uspela da bez štete po sebe preuzme nijednu bitnu formu demokratije. Bez shvatanja i priznavanja važnosti Forme u političkom životu nema promene sistema koja će nedemokratsku zemlju preobraziti u demokratsku.
*****
Sva poređenja vode zaključku da politički poredak stoji u vezi s nezaposlenošću građana. U demokratijama su ljudi nezaposleniji nego u diktaturama, iako oni koji su zaposleni ostvaruju veći nacionalni dohodak nego tamo gde su oko njega zabavljeni svi ljudi.

Stanje je prirodno. Demokratske vlade se ustežu da se mešaju u privatne stvari svojih podanika. Demokratske zemlje, takođe, izgleda da vide kuda vodi puna zaposlenost, vide da, ukoliko je više ljudi zaposleno, manje se proizvodi.
*****
Ako se podamo osvetničkim raspoloženjima – a to je uvek lako – u čemu ćemo se mi, realdemokrati, metodološki od realkomunista razlikovati ?
*****
Biti demokrata a ne biti antikomunista isto je što i biti gurman a ne voleti jesti.
*****
Mi prezamo od demokratije jer je ne poznajemo. Pola veka bili smo pod okupacijom tiranije, najpre strane, potom domaće, a pre toga, pre rata, besmo pod tiranijom vlastite neumešnosti da i onu demokratiju koju smo imali na najbolji način iskoristimo.

Zato nam se čini da je demokratija haos. Ne tvrdim da na prvi pogred ne izgleda pomalo haotično, ali samo ako je vidite u poređenju s dosadašnjom socijalističkom stvarnošću, tiranijom koja je najpre ličila na nepokretni nadgrobni kamen naših života, a onda na smrdljivu baruštinu koja se preko njih razlila.
*****
Ništa nam ne koristi što uvodimo demokratiju ako pod njom još uvek podrazumevamo socijalizam. Ništa ovoj zemlji neće pomoći promena imena politike, ako se s njom fundamentalno ne promeni i ta politika. Predlažem da pre svih drugih promena izmenimo jezik kojim se i sa stvarnošću i među sobom sporazumevamo. Predlažem da, najzad, stvari nazovemo njihovim imenima i odreknemo se eufemizama koji nas najpre zaluđuju, a zatim za delo onesposobljuju.

Ako tako postupimo i jezik očistimo od kovanica naše potrebe, naše mašte, naše želje i naše koristi, videćemo:

da rodoljublje ne mora biti nacionalizam, ni kod sebe, pogotovu kod drugih, kao što svaki nacionalizam ne mora biti rodoljublje;

da je demokratija, naravno, u pravu većine, ali i u trajnom pravu manjine da se demokratskim sredstvima suprotstavlja većini sve dok, ako je u pravu, njenu volju ne promeni;

da je sloboda demokratske odbrane ličnih interesa, uslov za odbranu zajedničkih od kojih lični zavise, i da je pravo na svoju sreću i svoje blagostanje uslov za utemeljenje opšteg, a ne njegova prepreka;

da je čovek najveća vrednost ali samo ako se u toj zemlji vredne stvari cene, a nisu ravnopravne s onima bez ikakve vrednosti. Vratimo se jeziku u kome je pop pop, a bob bob, a ne obrnuto.

1 comment:

Anonymous said...

Reći “Srbija”, a tek potom “demokratija” znači stvoriti zemlju u kojoj, premda srpska, možda neće vredeti živeti, pa čemu onda Srbija? Reći “demokratija”, a tek zatim “Srbija” znači možda zemlju u kojoj će biti demokratije ali ne i Srba da u njoj uživaju, pa kome onda među nama, Srbima, ta demokratija treba? Ali reći “Srbija i demokratija”, simultano i recipročno, bez prevage u korist jednog ili drugog interesa, znači možda, ako ništa drugo, nadu da se oni mogu pomiriti, jer to nismo pokušali. Sve drugo jesmo.

A ako dovoljno dugo budemo ponavljali "Srbija i demokratija", mozda i docekamo dan kada nece biti bitno koju od te dve reci upotrebljavamo jer su postale sinonimi.