Friday, November 11, 2022

Istorija u Zlatnom runu, 1 deo, Istraživački centar DS, @ Vl. Petrović

Istorija u Zlatnom runu, 1 deo, Istraživački centar DS, @ Vl. Petrović

Vladimir Petrović, Institut za savremenu istoriju, Trg Nikole Pašića 11

 

Alternativno čitanje srpske istorije Simeona Njegovana Gazde

          Zlatno Runo Borislava Pekića je poduhvat kojem je teško naći pandan u srpskoj, i ne samo srpskoj književnosti. Čitalac ove fantazmagorije se zapravo ukrcava u Pekićev sedmotomni Argo i brodi po beskrajnom okeanu misli i ideja, putujući kroz prostor, ali i kroz vreme. U ovom se delu, naime, kroz viševekovnu povest jedne porodice trgovaca prelama na osoben način prošlost Balkanskog poluostrva, od početaka zapretenih u helenskim mitovima do predvečerja Drugog svetskog rata. Time, pored ostalog, Zlatno runo pruža snažno alternativno čitanje prošlosti Balkana, odlikovano divljenja vrednom dokumentarnom osnovom i veoma podsticajnom interpretativnom strategijom, što autora potvrđuje ako ne kao istoričara, ono svakako kao filozofa istorije, čiji su aspekti tema ovog priloga

 

Istorija u Zlatnom runu i Simeoni u njenim vrtlozima

          O Pekićevom viđenju istorije pisao je on sam, kao i drugi, i ta je tema svakako interesantna.[1] Još je interesantniji, međutim, način na koji se ovo viđenje prošlosti manifestuje kroz životnu filozofiju protagonista Zlatnog runa, pre svega njegovih Simeona, koji su vekovima delili, pa i stvarali sudbinu ovoga prostora. „Istorijsko vreme unutar kojeg se odvija radnja Zlatnog runa pokriva raspon od skoro osam vekova, od bitke kod Adrijanopolja 1205.godine, kada se Njegovani prvi put pojavljuju u istorijskom vremenu, do 6.januara 1941.godina, kada Simeon Gazda umire u svojoj fotelji pored kamina porodične kuće u Turjaku.“, primećuje Jasmina Lukić.[2]

Pekić, razume se, nije pretendovao da napiše istoriju Balkana. U izboru istorijskih događaja od interesa za roman bio je selektivan, izvodeći svoje junake na ovu ogromnu istorijsku pozornicu samo u trenucima koji su mu se činili interesantnim, od ženidbe kralja Milutina, preko pada Konstantinopolja i opsade Sigeta, do Prvog srpskog ustanka i zadnjih dana Kraljevine Jugoslavije. Razbijanje linearne hronologije, tog tradicionalnog uporišta istorijske nauke, predstavljalo je za njega posebnu poslasticu. Za njegove Simeone, kao i za Šopenhauera i Ničea, istorija je polje u kojem „se jedan džin dovikuje sa drugim kroz puste međuprostore vremena.“[3] Tako i oni prolaze kroz istoriju, trgujući, stičući i učeći. Njihove refleksije na događaje, raštrkane po ovom ogromnom delu, povezuje specifičan, „simeonski“ pogled na prošlost, koji predstavlja važnu integrativnu sponu između različitih epoha i okosnicu filozofije istorije koju Zlatno runo pronosi.

          Ta je filozofija složena, često i protivurečna, a uvek fragmentarna i situaciona. Simeoni su trgovci, praktični ljudi, oni je izlažu na parče, nikada da bi docirali, a gotovo uvek u kontekstu konkretnog događaja koji ih podstiče na refleksiju. Ne dele šakom i kapom mudrost koju su vekovima sticali, pa tako i potraga za njom predstavlja izazov. Najkoherentniji delovi ove filozofije mogu se naći u hronološki poslednjem periodu Zlatnog runa, koji počinje 1848. a završava se 1941. U ovoj velikoj istorijskoj celini stvorene su ili dovršavane nacionalne države, mapiran je i oblikovan jedan svet. To je bilo doba vrhunskog uspona građanske Evrope, ali i njenog strmoglavog pada.

Zahuktala mašina ekonomskog progresa pregrejala se i pretvorila u tempiranu bombu koja je eksplodirala u Sarajevu 1914, povlačeći kontinent u strmoglavi pad Prvog svetskog rata. Jedva izdignuta nakon četvorogodišnjeg krvoprolića, Evropa se u međuratnom svetu sa mukom održavala, načeta ideologijama ekstremne desnice i ekstremne levice, nezaustavljivo hrleći ka novoj katastrofi Drugog svetskog rata. Sasvim slomljena ovim razvojem, Evropa, koju je Pekic umeo da naziva «starom umornom damom» prepustila je svet Americi i Sovjetskom Savezu, dvema vanevropskim silama, kako je još sredinom devetnaestog veka vizionarski predvideo Aleksis de Tokvil.

          Šta je ova evropska drama značila za Simeone? U Pekićevoj alternativnoj hronologiji, ovo je doba Simeona Njegovana Gazde, koji na stranice romana stupa tokom „proleća naroda“ 1848. svojom aferom sa mađarskom konjokrotiteljkom Julijanom, a sa njih silazi na proslavi Božića 1941, umirujući u požaru koji guta njegovo porodično imanje i dovršavajući svoju davno započetu transformaciju u konja. Život dugovekog Gazde obeležile su velike promene kojima je bio svedok i hroničar.

Srbija se od poluzavisne provincije Otomanskog carstva razvila u suverenu državu, a zatim tu suverenost prelila u jugoslovensku državu. Vodila je upornu i nezavršenu bitku za transformaciju od zaostale agrarne zemlje ka industrijalizovanoj državi. Upravo je Gazda Simeon bio jedan od „prvoboraca“ ove bitke za modernizaciju Srbije, i njegove su istorijske i filozofske refleksije posebno upečatljive u domenu ovog (ne)uspelog projekta. Preuzimajući poslove nakon smrti svog dede, Simeona Lupusa, Gazda staje na čelo Firme i postaje njen suveren u isto vreme kada knez Mihailo Obrenović uspeva da učvrsti svoj suverenitet nad Srbijom, i od tada su sudbina Simeona i sudbina Srbije zglobljeni u jedno istorijsko klupko.

          Za razliku od svojih prethodnika, Simeona Grka i Simeona Lupusa, Gazda Simeon Firmu, svoj porodični Argo, ukotvljuje u Beogradu, postajući od Njagoa Njegovan. Ta je transformacija postepena i uslovna, kako pokazuje dijalog mladog Gazde sa sopstvenom majkom Milicom iz 1848:

 

Milica: „A šta si pa  ti? Zar i ti nisi Srbin?

Gazda: ...Nisam.

Milica:...Cincarin si znači, i to ceo?

Gazda:...Ni Cincarin nisam.

Milica:...Ta šta si onda, kojeg vraga? Dosta mi je simeonisanja!“

Gazda:...Eksaktno u ovom času, a mogu reći i od juče uveče, niti sam Srbin niti Cincar, nego trgofac koji je sinoć u pet preko zemunskog telegrafa dobio nezvanično i nepotvrđeno obaveštenje da je lađa Korzika s Firminim neosiguranim kargom u vrednosti od 500,000 groša nestala u buri između Đenove i Marselja.“[4]

 

          Ova konverzacija dobro odražava kosmopolitski identitet koji je generacijama Simeona omogućavao da sa jednakom lakoćom trguju od Beča do Istambula i dalje. Međutim, plaćao se danak vremenu. Slabljenjem multinacionalnih carstava koja su interesno delila Balkan i pojavom jakih nacionalnih pokreta i Simeoni izgrađuju novi identitet. Svestan da uvećavanjem profita sopstvene Firme uvećava i kapital Srbije, Simeon Gazda uviđa da su interesi Srbije prepleteni sa interesima Njegovana i živo se za njih interesuje, učestvujući u modernizacijskom naporu transformacijom svog kapitala iz trgovačkog u industrijski.

Promišljen i oprezan, Gazda Simeon postaje delom tek formirane građanske elite, beogradske čaršije. Ta „srbizacija“ jedne cincarske trgovačke porodice ga postavlja u interesantnu situaciju – on je i unutra i spolja, pa prošlost i sadašnjost naroda kojem je izabrao da pripada posmatra sa rezervisane distance, koju naziva „prozorskom politikom“.[5] Zaustavljajući vekovni gurbet svoje porodice i nalazeći svoj Severozapadni prolaz u Beogradu, a zatim i u Jugoslaviji, Gazda ovaj svoj izbor koristi kao pravo da o Srbiji i Srbima odvažno da svoj pronicljivi sud, koji se duhovitom zajedljivošću suprotstavlja iracionalnom nacionalističkom zanosu njegovih savremenika.

 

4 Borislav Pekić, Zlatno runo, (ZR) Beograd 184, knj. IV, 136-7.

5 Ni ovaj izbor verovatno nije slučajan. Pekić je po prilici želeo da podseti nacionalističke ekskluziviste da je elita Srbije nastajala dugim i složenim procesima, i da je svako pozivanje na “čistotusrpske nacije koliko štetno toliko i pogrešno. O Cincarima na ovom prostoru više u: Dušan Popović, O Cincarima, Beograd 1937. 



[1] Borislav Pekić, Političke sveske, Novi Sad 2001; Borislav Pekić, Filozofske sveske, Novi Sad 2001; Borislav Pekić, Odmor od istorije, Beograd 1993; Jasmina Lukić, Metaproza: čitanje žanra Beograd 2001, 167-196.

[2] Jasmina Lukić, nav.del, 167.

[3] Fridrih Niče, O korisnosti i šteti istorije za život, Beograd 1990, 46.

 

  

No comments: