Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić
Nedelja, 17. juli 1983. godine.
San o nuklearnom kremiranju (u pratnji laveža) nastavak
Ja sam se probudio, svestan u stvari odmah nakon toga da sam doživeo nuklearni udar i da se moje osećanje ne bi mnogo razlikovalo ni da je atomska bomba zaista pala. Pretpostavljam da je uzrok snu bio što sam juče Milu Gligorijeviću iz „NIN“-a davao intervju povodom mog romana Besnilo, u kome je reč o kremiranju Hitroa.
To kremiranje je pomenuto u izvesnim delovima i govori se o tom termonuklearnom napadu na Hitrou, i to je eto sad izazvalo jednu ovako užasavajuću sliku. Ovoga puta sa potpuno personalnim osećanjem nesreće.
![Magician](https://c2.staticflickr.com/4/3354/3344791256_5756409051_z.jpg?zz=1)
Tek pri preslušavanju trake da bih nadovezao još jednu ideju koja mi je pala na pamet, vidim da je njen dobar deo pokriven u background-u lavežom pasa, pasa koji kao da su došli iz mog romana Besnilo. To su zapravo policijski psi u susedstvu koji u poslednje vreme nesnosno laju.
Gotovo uvek u Londonu bio sam nekako u neposrednoj blizini policijskih stanica, a u životu u neposrednoj blizini policije. Ovde nema policije, nema ni policijskih stanica, ali su mi u blizini policijski psi. Uvek nešto u vezi sa policijom.
Evo sada ću malo pustiti, trenutno su se umirili, počeće ponovo, pustiću njihov lavež. Sad kad mi trebaju, sad ćute, ali tako je sa svim stvarima u životu. (Čuje se lavež pasa sa trake, pri. prir.) Ugodno, zar ne?
No comments:
Post a Comment