Friday, February 07, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 27. april 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

27. april 1955. (nastavak) 

Juče me je posetio Z. D. rođak i jedan od retkih komunista koji ostajući u okvirima partiske discipline nalazi podneblje za svoju vrlo živu i vrlo uznemirenu misao. Naravno ta misao još uvek podseća na delimično okovanog Prometeja, ali je i takav Prometej bolji od onog koji je sasvim sputan na političkom Atlasu.

Pošto smo pretresli dnevnu situaciju o kojoj je on - čini mi se - govorio sa više rutine nego osećanja, sa više znanja nego samostalnosti, što je razumljivo, složili smo se u tome da su naše generacije u ljudskom smislu žalosne degradacije onog višeg osećanja koje je pokretalo naše očeve, a sa njima i život uopšte. Mladost, danas, nije sinonim nikakvog dinamizma, ona je pre odvratno inertna bara u kojoj su sitne ambicije trenutka odnele pobedu nad trajnim ambicijama vremena.

Pa iako smo obojica dolazili na taj zaključak sa različitih strana i iz različitih motiva, on u podsvesnom strahu za državotvornu ideju, a ja za čovekotvornu, bilo je upravo frapantno koliko se korelacije moglo naći u naporu za zaštitu individualizma i kolektivizma, istovremeno na istom predmetu. To možda potiče od mog shvatanja individualizma i njegovog shvatanja državotvorstva.

Polazeći od pretpostavke da je najviši izraz individualne slobode volja usmerena idealnom cilju, dakle jedna svrsishodna volja - jer bi svaka druga bila protivrečna svojoj sadržini - ja pod individualnom slobodom razumem idealno ropstvo ili bar težnj što potpunijoj zavisnosti od cilja. On pak polazeći od pretpostavke da je najviši izraz društvene slobode državna volja usmerena realnom cilju (čoveku) pod državnim ropstvom podrazumeva idealnu slobodu.

Kako obe ideje imaju i ropstvo i slobodu kao zajednički imenitelj mogućno je logičkim operacijama postaviti jednačinu koja bi pod idealnim okolnostima imala dve veličine jednake međusobno: Idealna sloboda = realno ropstvo! Idealno ropstvo = realna sloboda! Otuda potiče i identičnost naših zaključaka.

(Kad pri tome čovek pomisli da bi ipak stajali sa raznih strana barikada, dolazi se do uverenja da u obojici postoji jedan suficit koji ne može biti podveden ni pod kakav znak jednakosti.)
 x
Mladost je danas ćiftinska u najgorem smislu te reči. Biti malograđanin znači stavljati svoju mediokritetsku ličnost iznad svega, proglašavati sebe običnom sumom sigurnosti plus uživanja. Zar naša generacija koja suvereno pljuje idole - ali nema srčanosti, sposobnosti ni volje da ih obori i smrvi - ne podseća na ćiftu koji ne govori o novcu, misleći na njega.

Ćiftu i malograđanina koji bi pod uslovom potpune diskrecije (po mogućnosti da ni on sam ne zna šta čini) bio - ako bi ga snabdeli sa dovoljno hrabrosti i sigurnosti - darovit lopov, tiranin, krvnik ili ubica.


Brbljivost umesto delatnosti, mekuštvo umesto moći, lenjost duha i tela umesto energije, lukavstvo umesto sile, sofizam umesto istine, interes umesto časti, trenutak umesto večnosti, ropstvo umesto slobode (jer ja ne znam većeg roba od čoveka koji se nije oslobodio sebe) - to je razlika između života i trajanja.

Ako bi se tražilo najzgodnije upoređenje, ono se ne bi moglo naći u životinjskom svetu koji je sav u dinamizmu borbe (koja u skladu sa pretežno fiziološkim momentima ima i pretežno prehrambeni karakter) već možda jedino u biljnom svetu - u svetu sočne apatije, minimalnog naprezanja, cvetne rezistencije čija se sva aktivnost svodi na bolji položaj prema suncu.

Pa zar to biljno prihvatanje života nije ćiftinsko? Zar biti mekušni maslačak nije gore nego biti tvrdi kamen, koji je navodno mrtav, ali pruža otpor svakoj promeni koja se protivi zakonima kojima je veran.
x
Dobio pismo od Myrona. Moli me da mu pišem, ne radi hrišćanskog milosrđa nego samo zato da se uveri da navike iz kojih je iščupan, još postoje iako ih je on izgubio iz vida.

„(...) Nel mezzo del cammin di nostra vita 
Mi ritrovai per una selva oscura 
Che la diritta via era smarrita. (...)“ 
(Dante: Inferno I 1-3) 

(„Usred staze našega života 
Nađoh se u mračnoj prašumi, 
Jer izgubljen beše pravi mi put".) 
(Dante: Pakao I 1-3)

No comments: