Thursday, February 13, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 1. maj 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

1. maj 1955. 

U proleće uzima Don Kihot od Manče svoje koplje i svoj štit i stavlja nogu u stremen Rosinante. U proleće zovu heraldi začaranih lepotica svoje spasioce. U proleće se bije bitka sa divovima. 

1. maj 1955. 

„(...) da se proces izgradnje novog društva može smatrati tek onda punim ako te institucije i pravni i drugi propisi postanu stvarna svojina građana, ako se usele u njihovu dušu, u njihove navike ako se interioriziraju. (...)“
(Borba od 1. maja 1955.) 

 Ova ideja međusobnog prožimanja pravnih i ličnih ustanova, nasuprot ideji prinudne simbioze ili u najboljem slučaju demokratske sinhronizacije interesa u granicama jedne države a protiv te sinhronizacije u svim drugim - ima svoje plodno seme u Atinskom društvu pre građanskog rata sa Spartom. Živeti kroz državu, a ne pored države ili protiv države - bio je oblik u kome su, kako se čini, i visoke i niske strasti pojedinaca dobijale svoje društveno, takoreći, javno zadovoljenje.

Najgnusniji nagoni imali su strpljenja da bi se u ratovima predstavili kao patriotizam, a oni umereniji imali su prilike da u Areopagu zadobiju priznanje. Država je bila Španska čizma koju je građanin rado nosio na nogama. Uostalom nema političke doktrine koja ne bi želela da postane takva neosetljiva Španska čizma.

 x
Revi trupa. SsrnJ. Sportske organizacije. Jedno izgubljeno dete cvili u svetini.
x
Ja: Osećanje mladosti vredi više od mladosti, jer ne podleže starenju.

Evropa: Punske ospice izlečili su mi Rimljani....


Doktriner (pakosno): I otuda vaša naklonost prema Rimskoj kuriji, valjda?

Evropa: U VII veku spopala me je arabijska groznica i da nije bilo Charlesa Martela i njegovog leka ...
Vanevropejac: Vi bi danas vrlo poštovana gospođo bili zdravi, a mi nepotrebni.

Ja: A kako se zvao taj lek, ako smem pitati?

Evropa: Poatje, gospodine, Poatje ako se dobro sećam. Pa onda rak koga sam dobila u XVI izlečio je onaj divni čovek, mislim Oliver Cromwell , te ono što je bila moja bolest postalo je moje zdravlje. General Bonapartea je izvadio iz mog grla kost revolucije za koju sam mislila da će me udaviti! Kakvi čudesni muževi! Gospodo, koliko sam samo puta bolovala od nekakvih gnusnih istočnjačkih epidemija ....
Građanin: Kao sada na primer.

Evropa: Pa ipak sam ostala živa.

Skeptik: I to vas je učvrstilo u uverenju da ste besmrtni, kome ste skloni kraj sveg racionalizma.

Hrišćanin: Dobro upravljen razum najbolje je sredstvo da čovek dođe do ideje o besmrtnosti. Tvorac nam je dao razum samo iz tog razloga da ne umiremo u strahu i mržnji prema smrti.

Evropa (Skeptiku): Da gospodine sumnjalice, ali ako me ipak nešto ubije onda će to biti prostota ovog čoveka (pokazuje na Doktrinera) i vaše sumnje.

Građanin i Hrišćanin: Tačno.

Evropa: A kraj svega toga vi mi se sviđate.

Skeptik: To je zato što sam najeminentniji izraz vaše vlastite prirode. U meni vi volite sebe, kao što se u meni i plašite sebe i možda kao što ćete od mene umreti zadovoljno, jer ćete sumnjati i u smrti. Ja: Ja mislim da je Evropa dobra zamena za mitskog Narcisa, jer gde god pogleda vidi sebe i voli sebe.

Naseobina: Znate, vi koji sebe nazivate „Ja“ vi u stvari, ako se ispitate nepristrasno, niste niko i ništa. Na mojim ulicama na kojima se ispituje vrednost svih vas, to „Ja“ ne znači baš ništa. Vi morate uzeti neko ime da bi vas prepoznali, inače bićete imanentan svemu dakle ničemu.

Ja: Možda imate pravo, ali meni je infamna i sama pomisao da ću to ime kupiti slobodom, jer će me ono siliti na postupke koji proizilaze iz njegovog značenja, a ne moje prirode.

Aristokrat: Vaša priroda je značenje. Samo mu dajte ime.

Doktriner: Gospodin se boji obaveza koje proističu iz njegovog statusa čoveka.

Pl. anarhist: Koješta. Iz čovečanskog statusa srećom ne proizilaze nikakve obaveze, osim fizioloških, iako priznajem iz toga ne proističu ....

Aristokrat: ... ni prava!

Pl. anarhist: ... ni promene. Pravo je bestidna, ropska reč i kad se zahteva i kad se primenjuje, u prvom slučaju jer potiče od roba, u drugom, zato što ga stvara.

Evropa: Svaka promena je bolest dok se ne obavi. I nicanje zuba izaziva bolove, ali pošto je ono u prirodi organizma bilo bi uzaludno i neinteligentno opirati mu se, čak i da su zubi savršeno beskorisni za varenje. Uostalom, ja volim promenu. Ona me ubeđuje da sam još uvek u stanju da na svojim obalama rađam civilizacije.

No comments: