Thursday, April 13, 2006

Pekić o gradjanskoj klasi

Iz knjige intevjua Borislava Pekića “Vreme reči”, BIGZ 1993, (str. 128-131). “Pekićev roman o Londonu” – II deo razgovora koji je vodila Vesna Kesić, “Start”, Zagreb, 2. 6. 1984.

(…) Vlada neki opšti utisak da mi i nismo imali neku gradjansku klasu u srednjeevropskom i zapadnoevropskom smislu, da je ona, ako je i postojala, manje bila definisana društvena formacija s jasnim klasnim interesima, a više nekakva slučajna skupina boljestojećih gradjana, neka mafija koja ume brzo orobiti i uteći, u svakom slučaju da je, ako je možda i postojala, bila skorojevićka, prazilučka, ukratko ništavna. Naročito u pogledu nekih standarda mišljenja i delovanja, koji u prvom redu moraju postojati da bi se nešto kao klasa uopšte formiralo na bazi zajedničkih ekonomskih uslova.

Moja su lična iskustva bila sasvim drukčija, ali ja se na njih ovaj put ne pozivam. Zaključio sam, u medjuvremenu, sa čudjenjem, iz mnogih, ne uvek ugodnih razgovora što sam ih vodio, iz knjiga, ne uvek dobrih, koje sam čitao, da možda ta gradjanska klasa kod nas nije ni postojala, da je to neka moja foknerijanska Yokna Patawpha ili zemlja džinova iz bajke.

S druge strane, opisuju se titanski napori da se ona razvlasti, ispadalo je kao da je buržoaziju izmislio proletarijat, ili u njegovo ime nekoliko desetina studenata koji su poznavali Marxa, da bi ta radnička klasa imala šta pobedjivati, da bi istorijska nužnost, najzad, i na našem tlu trijumfovala. A kad se to obavilo, onda je ona iščezla, ne samo u tekućem već i u istorijskom smislu, iščezla unatrag, da ne postoji i da nikada nije postojala. Ja, lično, nisam se mirio sa takvim orvelovskim postupkom i otuda izvesne knjige, a medju njima izvesni delovi “Zlatnog runa”.

Bavio sam se gradjanskom klasom u nekim svojim knjigama, možda i zato što niko drugi neće, u prvom redu stoga što je samo ona mogla stvoriti one revolucionarne uslove u kojima je tako lako mogla biti pobedjena. Bavio sam se njome zato da vidim, ako je postojala, u čemu je to bila tako deficitarna, jer to je tumačilo i moju personalnu sudbinu. Ali, onda dolazi ta duhovna promena, promena unutarnje perspective, o kojoj bih ja govorio zato što se oseća u mojim knjigama, a što se tiče “Runa”, posredstvom sedmog toma, imaće i retrogradno dejstvo, i sve će se više osećati i u “1999” i u “Atlantidi”, knjigama koje upravo pišem.

“O kakvoj je dakle promjeni riječ?”

Ona je počela pre petnaestak godina, čileo je interes za istoriju i sociologiju, pa i psihologiju, a ustupao mesto obnovljenom interesu za filosofiju i novom za antropologiju. Nije me više zanimao samo čovek kao karakter, nastanak psihološkog i klasnog čoveka, već antropološko-biološki čovek, čovek kao vrsta i njegova opšta sudbina.

Odgovornost gradjanske klase najednom je postala više antropološka nego sociološko-moralna premisa. Ako kao ključne osobine gradjanskog društva uzmemo privatnost, posed i racionalnost, onda jet a viša odgovornost gradjanstva i njegovog duha u tome što je – zahvaljujući paradoksalnom ispoljavanju upravo svojih standardnih vrlina, preduzimljivosti, inventivnosti, takmičarskog duha, pragmatizma, individualizma, itd. – finalizirala, više od svih drugih specijalnih formiranja, onu pogrešnu alternativu naše civilizacije, ovu materijalističku suštinu života kojim živimo i na kome gradimo svoje zablude o progresu i svoje nesrećne nade za budućnost.

Antagone socijalne doctrine i pokreti izašli su u medjuvremenu ispod šinjela gradjanskog racionalizma i samo usavršavaju antiduhovne nedostatke gradjanske ideologije. Tako sam, ne blagodareći Marxu, Adamu Smithu, Weberu, nego Berdjajevu, Kierkegaardu, Heldeggeru, a najviše Nietzscheu, Spengleru i modernoj antropologiji, dobio neku drugu sliku čoveka, kome je ova istorija naturena pogrešnim izborom još u zori civilizacije.

Dobio sam ideju o nužnoj otudjenosti vrste, iz koje izlaze sve pojedinačne otudjenosti, nesreće; ideju o neminovnosti potpune materijalizacije života do njegovog totalnog sloma, metaforično, na isti način na koji će kosmos, na svom kraju, biti ubijećn preteranom gustinom jednog istog suštastvenoh elementa. U tom smislu utvarno mi se čak i točak javljao kao sudbonosno katastrofalan pronalazak, koji bi parapsihička snaga mogla zameniti i nas tako lišiti svih zavisnosti od materije. Točak je, u medjuvremenu, i mi na njemu, doputovao do atomske bombe. A ja lično do teme “Besnila”, “1999” i “Atlantisa”.

1 comment:

Anonymous said...

Pre svega, moja velika zahvalnost na Vašem vremenu i naporu, i najduplje poštovanji prema seni čoveka čije reči prenosite.

Par slovnih grešaka se potkralo:
pasus 7/ red 3
onda jet a viša odgovornost
treba: je ta

pasus 8/ red 1
Antagone socijalne doctrine i treba: doktrine

pasus 8/red 4
Heldeggeru
treba: Heideggeru

pasus 9/red 4
ubijećn
treba: ubijen

pasus 9/red 4
suštastvenoh
treba: suštastvenih

S poštovanjem,
Mihailo