ODLOMCI DNEVNIKA, deo XV

ODLOMCI DNEVNIKA, deo XV 

Copyright © 2009 ovog izdanja Zavod za udžbenike, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Dnevnik, subota, 22. januar 1983. godine 
Govor Miroslava Krleže od 1950. „O parlamentarizmu i demokraciji kod nas“. Komentar i paralela 1935 - 1950 - 1983. (I nastavak) 

Krleža veli:

„(...) sa mračnim inkvizitorskim solunskim procesima, sa španjolskim ceremonijalom i kajmakčalanskim četničkim mentalitetom sa abdulhamidovskim carinicima i žandarmima, korupcijom, sa neodržanim vladinim potpisima, ministrima defraudentima, i t. d.? (...)“

Sad bismo mogli kazati sa mračnim inkvizitorskim informbirovskim procesima, sa španjolskim ceremonijalom u Titovom dvoru, sa kozačkim, partizanskim mentalitetom, i UDB-aškim carinicima i žandarima, korupcijom, sa ministrima defraudantima, itd. Šta bi se, dakle i opet izmenilo?

Krleža veli:

„(...) Ti bijedni političari nijesu predstavljali nikoga pak ni same sebe, jer nitko od njih nije nikada imao nikakvog mandata, pošto ta gospoda nijesu uopće imala nikakvog kontakta s masama, u čije ime su vodili takozvanu politiku.

Vodeći računa isključivo o svojim sitnim merkantilnim interesima, rezignirano ne vjerujući u socijalnu svijest bilo čega što se zvala „masa“, ti su mozgovi živjeli od kompilacija najvulgarnije bečke rennerovske propagande, (...)“

Ovde bismo mogli izmeniti samo poslednji deo rečenice i reći: ti su mozgovi živeli od kompilacija najvulgarnije marksističke propagande.

Krleža zatim kaže:

„(...) Ako se pojam demokracije podudara s pojmom onog građanskog prava svakoga čovjeka, da može slobodno izraziti svoje uvjerenje i da slobodno može da kaže „ne“, ako je, dakle, demokracija: „ustavom zagarantovano pravo svakog građanina da može da negira ono što hoće“, ako je to parlamentarno pravo - pravo negacije po liniji svog uvjerenja – (...)

- pravo poricanja, onda je pravo i smisao prava ove socijalističke demokracije u tome, da svatko od nas može da izrazi svoju negaciju nad reakcionarnom i zaostalom prošlošću, koja bi se onog istog trenutka pretvorila u fatalnu stvarnost sadašnjosti, kada bi nestalo naše demokracije.

Jedini smisao ove naše današnje demokracije i jeste u tome što ona ne će da se vratimo u prošlost, a jedina garancija da nas prošlost ne prevlada, jeste naša slobodna subjektivna, građanska demokratska volja. (...)“

I ovom bi se teško moglo išta dodati osim reći da ovakvo shvatanje demokratije, tipično boljševičko shvatanje koje se svodi na nužnost jednog opredeljenja, karakteriše u stvari Jugoslaviju danas, kao što je karakterisalo 1950. godine.

Ako se može kazati ne, onda se može kazati i da. Ali se ne može demokratija svesti samo na pravo da se kaže ne i da se na taj način ona limitira zapravo na despotiju. Ali Krleža ovde nijednog trenutka u čitavoj ovoj tiradi ne shvata koliko je suštinski nedemokratska njegova misao u odbranu demokratije.