Tuesday, November 13, 2007

Misli „Zlatno runo VI“- 1. deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” VI knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Kađ mi koga nasučemo, mi smo Bizanjtinci, što je ko da vele – krifokletna marva, a kađ oni nekog nasamaru, oni su – pametnji političari. Kađ su oni mudri, mi smo samo – lukafi. kađ su oni uspešni, nama se jedva dopušća da smo bili – srećni, u smislu budale koju i Bog čufa. Kađ oni greše, to je greška, lipume poli, vrlo žalimo, kađ mi izgrešimo, to je zločin, i oma – kest!
*****
ossian.jpgViše bih voleo biti konj u turskoj štali, nego kralj na srpskom dvoru.
*****
Potonji je Obrenović, potomak Velikog Miloša, odlazio u večnost i istoriju svog naroda tek malo udobnije od stradalnika kuge ili francuske revolucije. Beograd je svog vladara ispraćao hrkanjem.
*****
Vladanje je razumevanje drugih, i razumevanje sebe. Jedno od dvoga nije dostatno. Ako jedino druge razumete, bićete preslabi. Razumete li samo sebe, prejaki. A mera je temelj dobrom vladanju.
*****
Ne pravi se Dušanovo Carstvo s pesmom u ustima i poverilačkim protestima u džepu, nego s dukatima u džepu i ćutanjem u ustima.
*****
Ne ide se u rat iz osvete, nego da se svrši posao.
*****
Dobro je sudbinu jahati, ali je nije dobro mamuzati. To važi za sudbine što i same cilju jure, a one što zastaju travu pasti nije neuputno ponekad mamuznuti.
*****
Ko se ne može uništiti u opoziciji, treba ga uništavati vlašći. U zagušljivom vazduhu moći, i najotpornije ideje prokisnu. U sjaju vlasti svaka farba izbledi, pa će i crvena.
*****
Pravo prijateljstvo nije u laskanju i kađenju, već u iskrenosti i paričenju.
*****
Oproštaj je kredit koji se brzo troši, u njemu šparan valja biti. Svaka porodica ima svoju meru oproštaja. Ako preci zajme više nego što im pripada, potomci će dobiti manje.
*****
Narod nisu ljudi nego ideje o sebi.
*****
Ko slobodu batinom ište, batinašku će i doneti.
*****
Srbi preferiraju da se uče na samrti.
*****
Život je posed , i posed je život.
*****
Iz smrti se ne beži. Iz ropstva – možda.
*****
Smrt je tuđina, i tuđina – smrt. Spolja ti je vrelo, iznutra hladno. To je tuđina.
*****
Šetnja u smislu bazanja ne postoji, uvek se nekuda mora ići. Čist vazduh je tek bonus.
*****
Sve je od Boga, ali Bog u trudu.
*****
Godine su nam date da u njima učimo. Gledamo, slušamo, pamtimo, pa tek onda, kad učenje u račun svedemo, delamo, a najposle, sa odra savete dajemo.
*****
Nebo je božje, zemlja onog ko na nju tapiju ima, bogatstvo onog ko ume da ga sačuva, pamet onog ko ume da je upotrebi, moć onoga ko zna kako je umnožiti.
*****
Za smrt nikad kasno nije. Za život je uvek rano. Jer, čim o tome misliš, već si umro.
*****
U bedi je bakarna aspra veća od stotine dukata u izobilju.
*****
Šta je život? Života nema. Ima samo mojih, tvojih, njihovih dela.
*****
Šta je sloboda? Sloboda je biti u savezu sa sobom.
*****
Hrisomalon Deras. Zlatno runo. Simeonski san. Nije da ga nađeš, nego da ga tražiš. Nije da ga imaš, nego da ga želiš.
*****
Sve same rupe. Život je rupa, iz koje u drugu silaziš. Jedna te na drugu mora priviknuti. Znaš, umrećeš. Ali ne znaš da će umreti i oni koje voliš. Rupe ispred tebe, rupe iza tebe, rupa gde stojiš. Rupa gde genos ide, rupa odakle dođe. Mnogi ne mare. Iza sebe nemaju što ih koči; kuda idu, ako znaju, nemaju što ih ograničava. Slobodni su. Mrtvi i slobodni. A ja hteo živ biti. Ma i u ropstvu.

Zalud sloboda ako nisi slobodan rođen. Ako i svet u kome si rođen, pre tebe nije slobodan. Kao rob sam rođen, rob galiot. Kao galiot ću umreti. Hoću li patiti, ne pitam se. Pita se klupa za koju sam prikovan. Hoću li igde da vredi stići? Ne pitam se ni za to. Pita se pravac koji je Argo uzeo.
*****
Čovek se može snaći s pametnim a nesavesnim čovekom. Može na kraj izaći i s pametnim koji ima savesti. Ali, kako se sporazumeti sa savesnim bez pameti?
*****
Čudo je to, Simeone, sine. Meni nije bilo lako. Ja se nisam rodio Srbinom kao ti i tvoj brat. Niti se Srbinom stvarno osećao. Po duši bio trgovac, po imenu Cincarin, po rodu Romej, po poreklu - konj. Tu za Srbe mesta, osim domicilnog, nije bilo. Ali, živelo se, trgovalo se među njima. Umiralo i rađalo ponovo.

Stranac, tuđin, nisi večno mogao ostati. Morao si se praviti da se posrbljuješ, da nacionalno osećaš, da si i ti rodoljub, jer to se ovde oduvek cenilo više nego da si bogat i pametan, što je i sada za mene najveće rodoljublje do kojeg živ čovek može dospeti. Ti, Stefan i braća vam niste morali svoje srpstvo dokazivati. Ja, bogami, jesam. Još i danas.
*****
Ni onda nisi, sine, razumeo da eksploatacije nema kad se udruže dobar kapitalist i dobar radnik. Pamet i veština s vrednoćom i umećem. Eksploatacija nastaje kad jedno od dvoga omane. Kad kapitalist ili radnik ne valjaju.

A eksploatacija, o kojoj po Marksovoj notaciji homerski poju razni Markovići, Tucovići, Lapčevići, Pelagići, Keclerovići i Manojlovići, u oba smera ide. Ako kapitalist ne valja, eksploatiše se radnik. Ali rđav radnik eksploatiše dobrog kapitalistu. Ko to ne razume, neka se ekonomije mane.

2 comments:

SSavic said...

'Narod nisu ljudi nego ideje o sebi.'

Postovana gospodjo Ljiljana,
Volim cesto da zavirim u ovaj blog, uvek pronadjem nesto vredno.
Hvala Vam za sav trud koji ulazete i sto delite sa nama blago!
Iskreno Vasa,
Svetlana Savic
Novi Sad
P.s-ponovo citam Zlatno runo i uzivam jos i vise nego pre.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Svetlana,
mnogo mi je drago da ste se javili i veoma se radujem da ponovo čitate "Zlatno runo". Iz iskustva znam da prilikom ponovnog čitanja neke knjige uvek nalazim neke ideje, neke misli, koje ranije nisam uočila, a toga u "Zlatnom runu" ima koliko volite. Kada čovek zna osnovnu fabulu, pri drugom čitanju može da obrati pažnju na mnoge detalje koji promaknu u prvom susretu sa knjigom.
Sve najbolje Vam želim
Ljiljana