Friday, May 22, 2009

Neobjavljen dnevnik 22.4.83

Dnevnik, petak, 22. april 1983. godine
S Mitom o Sizifu – A. Kamija. (Nastavak.)

“(…) Mi živimo od budućnosti, (…)” veli Kami.

Ja bih rekao da mi živimo za budućnost, ali od prošlosti. Kamijeva definicija stajala bi jedino onda kada bi pojam budućnosti bio izjednačen sa pojmom nade.

Kada bi se vrednost nedogođene budućnosti iscrpljivala u nadi kojom nas ova brani od osećanja apsurda. Kad te nade ne bi bilo, vrlo bi teško bilo naći neki umesan razlog za život, pa ipak je ta nada zasnovana na izvesnim iskustvima prošlosti.

f_giants

Bez nje bila bi ona neodređena, nefiksirana, nedelatna. Bilo bi to slepo hodanje po nepoznatom zemljištu u kome znamo da ćemo negde stići, ali ne ni kada ni gde. Onda bi to bilo lutanje, a ne svrsishodno kretanje.

Tu svrsishodnost našem životu daje prošlost, premda nam se uvek čini da se sama svrha nalazi u budućnosti. Vrednost stvarima može se odrediti tek kad one prođu.

Tek se u prošlosti među njima uspostavlja izvestan sistem vrednosti, koga sadašnjost u kojoj se događaju onemogućuje, a u kojima budućnost u kojima će se oni tek dogoditi, daje lažnu predstavu.

Razlozi, oni koreni apsurda, zato su uvek iza nas, iza tačke u kojoj trenutno stojimo. Ispred nas je beskonačno polje mogućeg, jedna praznina koju mi i ne zajući ispunjavamo slikama, projekcijama prošlosti.

“(…) Svi ljudi ne žive,” kako veli Kami, “kao da ne znaju za smrt, nego kao da nje nema. (…)”

Inače bi vrlo teško bilo živeti. To njeno nepostojanje u životu, iako se svuda oko nas umire, iako i mi živeći umiremo, ne razrešava apsurd, ali čini da se on većine ljudi ne tiče. Da ih ne dotiče uzaludnost njihovih napora i besmislenost njihovih života.

Sutra je velika obmana. U prvom redu zato što će ono bezuslovno jednom postati juče, a onaj munjeviti trenutak u kome će ono biti danas, to je jedina njegova faza koja bi nas se morala ticati, ali koju najčešće i ne opažamo.

Upravo s toga nama vladaju i održavaju nas sećanja i nada, dva otpora duha apsurdu, ali i dve najbitnije potpore apsurdu, jer bez sećanja i nade, apsurda ne bi bilo. Ali bez sećanja i nade ne bi bilo vredno živeti. Pa smo opet na istom.

Saznanje kao polip ili kao jaje.

Obim moći naše inteligencije, uvek se može definisati kao granica naših nemoći. Granica između kopna i vode pripada i zemlji i moru podjednako. Granica između spoznaje i tajne zajednička je. Ono do čega smo dospeli određuje i sve do čega nismo stigli.

Ako obimu našega saznanja o svetu, ako tome obimu damo opipljiv oblik jajeta, ma koliko se ono širilo, povećavajući jaje naše spoznaje, ova kora kojom se odvaja od naših neznanja biće uvek i kora tajne. Ali tajne čiji se obim nikad ne smanjuje. Tu je paradoks racionalistički shvaćenog saznanja kao postupnog procesa kojim prodiremo u tajne sveta.

Ali ako bi saznanje jedne druge vrste predstavili ameboidnim polipom, mogli bismo zamisliti kako neki od njegovih produženih krakova, nezavisno od obima tela, prodire u tajnu tako duboko da ostale spoznaje, ostale pipke čini nepotrebnim. Ako su istine povezane, očevidno je da se negde u nečemu nalazi i ona koja ih povezuje, jedno načelo koje je i cilj našeg saznanja.

Omča za „Obešenjaka“. („Večernje novosi“ o kruševačkoj aferi.)

Danas sam od Nenada Petrovića dobio kopiju članka iz „Večernjih novosi“, gde, međutim, datuma nema, koji glasi:

„Varničava rasprava oko premijere drame Borislava Pekića u Kruševcu. ’Obešenjak’ je izbegao omču. Pekićev tekst najpre je podelio kulturne i političke radnike Kruševca da bi zatim u argumentovanom i demokratskom dijalogu ipak bilo odlučeno da se premijera ’Obešenjaka’ održi.

Razgovor je pomogao reditelju i glumcima da neka mesta u predstavi pojasne. Zamalo da se Kruševac podeli oko ’Obešenjaka’ Borislava Pekića, dela koje je Kruševačko pozorište pripremalo u režiji mladog reditelja Nebojše Bradića.

Rascep između kulturnih radnika i jednog broja političkih poslenika ipak se nije dogodio, zahvaljujući naporu jedne i druge strane da se uspostavi dijalog posle koje su preksinoć na kraju druge kontrolne probe u pozorištu argumenti nadvisili strah od rizika.

Tako je sa ’Obešenjaka’ skinuta silom vezana omča i Kruševljani će videti premijeru ovog dela. Do pre neki dan sve je bilo u redu sa pripremanjem ove predstave koju je Programski savet pozorišta uvrstio u repertoar. Premijera je bila planirana za 5. april, a nekoliko dana ranije igrana je kontrolna proba za jedan broj kulturnih i političkih radnika.

U diskusiji je više oko Pekićevog teksta, nego oko predstave došlo do konfrontacije. Kulturni radnici isticali su da se Pekićev slojeviti i višeznačajan tekst zasniva na ironičnom i apsurdnom delu koji je vanvremenski i vanprostorno situiran, te je poruka drame saglasna sa borbom protiv opšteg zla.

Nekoliko političkih radnika, međutim, ukazivalo je da „Obešenjak“ nudi beznađe, vešala kao izlaz, i teške aluzije na domaće vrednosti i okolnosti, upozoravajući da bi predstava mogla da izazove teške političke posledice. Ulje na vatru dolio je reditelj Jovan Putnik, koji je u svojstvu umetničkog rukovodioca pozorišta vodio ovu tribinu, napomenuvši da se otvara problem koji može da izazove asocijaciju na „Golubnjaču“.

Kruševljani su ipak pokazali da ne žele nikakav referendum o jednoj predstavi, pa je verovatno i to navelo jedan broj ljudi da se bojažljivo opredele prema bliskoj premijeri.

Dijalog je pomogao reditelju i glumcima da pojasne neka mesta u predstavi, tako da je druga kontrolna proba potvrdila, po mišljenju više desetina učesnika u diskusiji, da je predstava u međuvremenu dobila u kvalitetu i da je napravila pravi zaokret ka angažovanom pozorištu.

Ipak na kraju kontrolne probe oprečna mišljenja su se svela na konstataciju da su normalna, s obzirom da je pisac višeslojne asocijacije i da Kruševljani nisu navikli na dijalog ove vrste.

U međuvremenu se, međutim, neko potrudio da proturi vest kako su navodno političari zabranili prikazivanje ove predstave, pa se tako stvorila naelektrisana atmosfera. Ipak posle druge kontrolne probe i razgovora, neke dileme su raščišćene.

Posle preksinoćne rasprave glumac Dušan Jovanović, predsednik Programskog saveta, istakao je da ovo telo nema potrebe da se sastaje i izjašnjava da li će predstava ići ili ne, pošto nije ni stavio veto“.
Pisac članka je B. Popadić.

No comments: