Tuesday, October 06, 2015

Godine koje su pojeli skakavci III tom – XXXII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom – XXXII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 

Rani dani ili inicijacija 
I pravilo koje iz izuzetka sledi 

Susret sa prvim „cinkarošem” Sremske Mitrovice dogodio se predveče uoči rastanka sa karantinom. Već nam je bilo saopšteno da će nas idućeg dana odvesti u tamničku bolnicu na lekarski pregled, a potom, od tamošnjeg nalaza zavisno, rasporediti na rad.

Još u Beloj Crkvi vođene su debate oko držanja prema prisilnom radu kao sastavnom delu presude. U načelu bi moralno oportuno bilo već tu, na prvom probnom kamenu našeg statusa, dati prvu robijašku bitku, pružiti prvi otpor. S teorijskog stanovišta, naš status nije bio sporan. S obzirom na prirodu ogrešenja o zakone, besmo nesumnjivo – politički krivci.

I kao takvi, po građanskim pravnim uzansama, a i preporukama Ujedinjenih naroda, nismo smeli biti suđeni na težak prinudni rad. („Niko ne sme biti podvrgnut mučenju ili svirepom, nečovečnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.” Čl. 4 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine.) t73_c
„Za Univerzalnu deklaraciju glasalo je 48 država, nijedna nije glasala protiv, a osam se uzdržalo. (SSSR, Jugoslavija, Čehoslovačka, Poljska, Ukrajina, Belorusija, Saudijska Arabija i Južnoafrička Unija).” Lepo društvo!

„Dok je jasno da je uzdržavanje Saudijske Arabije bilo zbog toga što su njeni predstavnici smatrali neke odredbe Deklaracije suprotnim šerijatskom pravu, a da Južnoafrička Unija nije mogla da prihvati dokumenat koji bi izjednačavao sve njene građane bez obzira na boju kože, dotle je uzdržavanje socijalističkih zemalja – tadašnjih članica UN – teže shvatljivo.” Meni iz perspektive Sremske Mitrovice, bogami, nije. (Prema članku dr Vojina Dimitrijevića iz zbornika Temelji moderne demokratije, str. 194).


Pošto smo ipak na takav rad osuđeni, a izuzeci nismo bili, očevidno je da su komunisti o institutu političke krivice imali nešto drukčije mišljenje od našeg, pa i vlastitog dok su po buržoaskim kazamatima trunuli.

Dok su, dakle, oni svoje kazne izdržavali, smatrali su sebe, s pravom uostalom, političkim krivcima, s kojima se, zbog naročite, u osnovi humanističke prirode prestupa – i bez obzira na moralni paradoks što ga ovakva sintagma sadrži – ne može postupati kao s običnim kriminalcima.

I njihov zatvorenički status i način izdržavanja dosuđene kazne mora ovu razliku poštovati. U neku ruku, privilegovan položaj koji su pre rata komunisti po zatvorima Kraljevine za sebe tražili – i dobili ga – sastojao se od niza olakšica, od kojih su tri najpresudnije:

1. Oslobođenje od prisilnog rada.

2. Odvajanje od kriminalaca, kome je prirodno sledilo sabiranje u skupne, isključivo „političke” sobe...

3. Dopuštenje slobodnog intelektualnog rada i primanja odgovarajućih knjiga, ćemu imamo da zablagodarimo Pijadeov prevod Marksovog Kapitala.

Građanska administracija spočetka nije imala nameru da udovolji ovim zahtevima, artikulisanim naročito snažno u Sremskoj Mitrovici, gde je robijalo tvrdo jezgro policijskim intervencijama razbijene i frakcijama razjedene Kompartije Jugoslavije.

Do sada se, blagodareći konačnoj Brozovoj pobedi, držalo da je ona izražavala pravu prirodu partijske Generalne linije, a da je levo skretanje Petka Miletića, demaskirano baš u ovom kazamatu, bilo frakcionaškog karaktera. Kolendićeva sećanja u Dugi, iz 1989, kao da demantuju ovakvu interpretaciju unutarpartijske borbe. Po njima, izgleda da je autentični frakcionaš bio upravo Josip Broz.

Pristupilo se štrajku. Umešalo se javno mnjenje, ružičasto, progresističko, humanitarno, koje je u međuvremenu aklamacijama pozdravljalo svaki pokret krvave Staljinove giljotine i konvejerski sistem pravnih ubistava u Sovjetskom Savezu kao novi korak prema savršenoj budućnosti. Lično ne mislim da je ta neobaveštena, retorikom revolucionarnog humanizma hipnotisana vrsta javnog mnjenja uticala na popustljivost Beograda u pogledu režima za osuđene komuniste.

Osećaj za javnost i značaj imidža u međuratnoj versajskoj Evropi, geopolitički isparcelisanoj na marcijalne, gleichschaltovane, efikasne leve i desne tiranije i labilne, putrifikovane, rezignirane demokratije, nije bio razvijen kao danas u doba modernih komunikacija, informatike i propagandističke tehnike.

Kod nas pogotovu. Mišljenje nekolicine dežurnih histeričnih humanista i utopista sa Zapada, tipa Hulitta Johnsona ili neizbežnih Webovih, nije moglo impresionirati ni profesionalnu Vujkovićevu Specijalnu policiju (četvrto odeljenje Uprave grada), ni kraljevsko Ministarstvo pravosuđa, nadležno za tamničke ustanove. Pre je odlučio praktičan razlog, korist što ga je od privilegija za političke zatvorenike imala vlast, ne oni. Zatvori nisu poznati kao preparandije za bezgrešne građane.

 Lopovi se tamo nisu učili poštenju nego uspešnijem načinu upražnjavanja kriminalne delatnosti. Razmena poslovnih iskustava i plodan međusobni uticaj grehova jedini je kreativan proces koji među rešetkama nikad ne prestaje. Premda ih je brojčano malo, komunisti su raspolagali zahvalnom socijalnom propedeutikom, kojoj je konfesionalni fanatizam više no humani smisao obezbeđivao ubedljivost.

Mešanje sa kriminalcima ili delinkventima osuđenim zbog notornih građanskih krivica pružalo im je široko polje za vrbovanje novih duša. Izolovani od politički neangažovane zatvorske populacije, takve mogućnosti ne bi imali. Morali bi se posvetiti sebi. A to bi neminovno, kao u svim hermetičkim zajednicama prinuđenim na trajno i mučno međuprisustvo, dovelo do unutrašnjeg trvenja, neslaganja, obračuna i najposle raspada.

Tako je i bilo. Ostavljeni sebi, komunisti su počeli međusobno inkvizitorski da se zlostavljaju. Buržoaska klasna tiranija oduzela im je slobodu i strpala ih u zatvor, ali je taj zatvor, uz sva ograničenja i lišavanja, neuporedivo bio lakši od onog što su ga oni u njemu sami sebi nametnuli. Kruna mu je bio zatvor u zatvoru, opisan u romanu Otpadnik Dobrice Ćosića.

Izgoni iz zajednice (sobne komune) i bojkot kome su izloženi frakcionaši podsećao je na ostrakizam i bojkot grešnika u divljim plemenima, a pomalo anticipirao bojkotovanje nepopravljivih na budućem Golom otoku.

O tome me je obavestio bivši službenik Specijalne policije, izvesni N., Ličanin koga sam upoznao u bolesničkoj sobi I zgrade Mitrovice. Koliko u tome ima istine, ne znam. Zvuči logično, mada može izgledati i kao naknadni pokušaj da se tuđa pobeda proglasi vlastitom.

S druge strane, kontrola nad komunistima lakše se izvodila u uslovima izolacije od drugih osuđenika, nego da su s njima izmešani u neprepoznatljivu masu krivica. Separacija političkih kažnjenika, dakle, nije bila nikakva legendarna pobeda komunističke volje, ili nije samo to, nego i providno lukavstvo njihovih tamničara.

O tome me je obavestio bivši službenik Specijalne policije, izvesni N., Ličanin koga sam upoznao u bolesničkoj sobi I zgrade Mitrovice. Koliko u tome ima istine, ne znam. Zvuči logično, mada može izgledati i kao naknadni pokušaj da se tuđa pobeda proglasi vlastitom.

No comments: