Sunday, March 21, 2010

Tvrdjave izobilja

“Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

TVRĐAVE IZOBILJA I NIČIJA ZEM­LJA BEDE

U fi­l­mu Tr­kač po oštri­ci brij­ača dva sve­ta žive na­po­re­do, je­dan iz­nad dru­gog, kao u zgra­di sa spra­to­vi­ma, svet bo­ga­tih i moćnih gore, u raju teh­no­loške i estet­ske savršeno­sti, i svet bed­nih, bes­po­moćnih dole, u pa­klu ze­maljs­kih ne­sa­vr­šeno­sti, po čijem ne­raz­bir­lji­vom ha­o­su pa­da­ju ki­se­le kiše. Otrov­ne izlučevi­ne izo­bi­l­ja i sa­vr­šen­stva kao iz­met po­kri­vaju ničiju zem­lju bede.

socrates

To je film, fik­ci­ja, umet­nost. Njujork nije fik­ci­ja, nije umet­nost. To je naj­veći grad našeg sve­ta i, avaj, možda sli­ka sve­ta naše dece. U toj me­tro­po­li ma­te­ri­ja­li­stičke ci­vi­li­za­ci­je, pod mr­tvim ka­me­nim okom Sta­tue slo­bo­de, ohla­đe­ne uspo­me­ne na Fran­cu­sku re­vo­lu­ci­ju, usred bri­sa­nih pro­sto­ra bede, na­sil­ja i ne­sreće, gde po ru­i­ni­ra­nim vi­še­sprat­ni­ca­ma, bez stru­je, vode, ka­na­li­za­ci­je, žive ne­za­po­sle­ni ot­pa­ci in­du­strij­skog pro­gre­sa, društve­ni bo­gal­ji i osuđeni­ci na život, u kra­je­vi­ma pro­glašenim za ne­pro­hod­ne, gde sva­ko ko se usu­di proći ri­zi­ku­je da bude ubi­jen i opljačkan, po­sto­je rajske oaze, ul­tra­mo­der­ni obl­a­ko­de­ri, tvrđave izo­bi­lja. U nji­hovim pasažima sku­pe su i ot­me­ne rad­nje, u ko­ji­ma se može do­bi­ti sve što je za život po­treb­no, pa i ono što nije, ali bez čega i ono što je­ste ne bi mno­go vre­de­lo.

Tu vas gre­ju ve­štačkim sun­cem Flo­ri­de i ras­hlađuju ozo­nom Ste­no­vi­tih pla­ni­na. Na ­ra­spo­lagan­ju su vam svi ser­vi­si koji rad čine suvišnim. Na iz­la­zi­ma su teško na­o­ružane straže, snab­de­ve­ne naj­sa­vre­me­ni­jim sred­stvi­ma za kon­tro­lu i od­bra­nu pri­la­za, uklju­ču­jući i jed­no savršeno ljud­sko sred­stvo – okrut­nost i bez­ob­zir­nost.

Ali, vama ti pri­la­zi i nisu po­treb­ni. U ničiju zem­lju bede ne sme­te, a i ne­ma­te vol­je da ide­te. Na po­sao ili za­ba­vu od­la­zi­te he­li­ko­ple­ri­ma s he­li­o­dro­ma na kro­vu vaše pa­la­te koji je isto­vre­me­no i krov vašeg sve­ta.

Ne­ja­sno je samo šta se sa pro­zo­ra vidi. Pret­po­stav­ljam da su pro­zo­ri apart­ma­na do­vol­jno vi­so­ko da se beda ne vidi, ili da pro­zo­ra uopšte nema, nego da se pre­ko lažnih pro­zo­ra pre­ma stvar­no­sti puštaju ho­lo­gra­mi izo­bi­lja u boji. Pre­ra­nom mi se, na­i­me, čini mogućnost da se beda una­o­ko­lo vidi, ali da se ne raz­u­me, niti iko­ga tiče.

To je Njujork, ali i sli­ka budućnosti naših gra­do­va ako se društve­na, ma­te­ri­jal­na, du­hov­na i mo­ral­na po­la­ri­za­ci­ja na­sta­vi tem­pom ko­jim se od­vi­ja u po­sled­njih ne­ko­li­ko de­ce­ni­ja, čak i u gle­da­nju na po­la­ri­za­ci­ju po­sto­ji po­la­ri­za­ci­ja.

Lju­di se dele na one koji su za nju, i na one što su pro­ti­vu nje. One što drže da je pro­ces bi­po­lar­nog raz­dva­jan­ja ne­iz­bežan, pa se mora pot­po­moći i kon­tro­li­sa­no spro­vo­di­ti, i one koji ve­ru­ju kako još ima vre­me­na da se on kon­tro­lom za­u­sta­vi, ili bar ublaži. Između dve ne­po­mir­lji­ve stra­ne, po­la­ri­zo­vani svet i dal­je na­stav­lja da se po­la­ri­zu­je.

Nje­go­va bi­nar­nost po­sta­je sta­tus quo naše ci­vi­li­za­ci­je. Nije po­sre­di samo po­de­la na bo­ga­te i si­ro­ma­šne, srećne i ne­srećne, zdra­ve i bo­le­sne, bele i osta­le, Se­ver i Jug. Za­pad i Is­tok, ka­pi­ta­li­zam i so­ci­jali­zam. U toku je du­blji i kom­pli­ko­va­ni­ji pro­ces una­kr­snih spa­jan­ja i prožiman­ja ra­znih vr­sta i ob­li­ka te po­la­ri­za­ci­je. U toku je spon­ta­no obra­zo­van­je no­vih, po pri­ro­di stva­ri – ne­za­mi­sli­vih sa­ve­za. Bo­ga­taši jed­ne stra­ne bez po­li­tičke vla­sti, na dru­goj ne­ma­ju bo­gat­stvo, ali ima­ju vlast; na obe ima­ju moć koja ih uje­din­ju­je.

Bo­ga­ti Juga bliži su bo­ga­tašima Se­ve­ra nego vla­sti­toj si­ro­tin­ji. Uspešni crnac udal­je­ni­ji je od ne­us­pešnog crn­ca nego od bel­ca koji je uspeo. Ko ima rak, a Ne­mac je i imućan, bliži je si­ro­mašnom Ki­ne­zu s ra­kom, nego zem­lja­ku koji rak nema ali ima mno­go no­va­ca.

Za­ne­ma­ri­mo li bi­zar­ne uzor­ke po­la­ri­za­ci­je, daćemo jed­nu an­ke­tu pa po­hi­ta­ti ne­spo­koj­nom za­ključku.

U vrhu omil­je­nih lic­no­sti, u Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji, ni­kad nećete zateći gđu Tačer. Ona je u vrhu po­pu­la­mo­sti u Ju­go­sla­vi­ji. Zar to nije ne­o­bično, ćak i ako se pri­hva­ti da je sva­kom pa­met­nom čove­ku tuđi pred­sed­nik vla­de uvek bol­ji od vla­sti­tog. Ali, na ju­go­slo­ven­skoj ska­li omil­je­no­sti po­no­sno fi­gu­ri­ra­ju, i to u sa­mo­me vrhu, i Ro­nald Re­­gan, i Ho­me­i­ni, i Ga­da­fi.

Fi­gu­ri­ra, da­kle, naročiti tip, mo­del ljudi. Oni su uvek jaki, odlučni, ne­po­ko­le­blji­vi. Sve­jed­no što ta sna­ga može bili u ne­o­ba­vešte­no­sti, odlučnost u br­zo­ple­to­sti, a nepo­ko­ile­blji­vost samo alibi za tvr­do­gla­vost, oni će uvek do­bi­ti veću po­dr­šku od bilo kog dru­gog mo­de­la držav­ni­ka.

I to, pa­ra­dok­sal­no, ne podršku onih koji su jaki i sami, nego onih s dru­gog, su­prot­nog pola ljud­skog ka­rak­te­ra: uvek će biti mil­je­ni­ci – sla­bih (ćak i onda kada upra­vo sna­ga pr­vih dru­ge čini sla­bim). Jer, oni ne pred­stav­lja­ju to­li­ko moć sami po sebi, ko­li­ko našu žud­nju za njom, naš pri­sta­nak da pre bu­de­mo osred­nje za­do­vol­jni ro­bo­vi nego ne­za­do­vol­jni slo­bod­ni lju­di.

Ova moć, što se po­štu­je, obožava, o ko­joj se san­ja, is­pod svih spol­jnih po­la­ri­za­ci­ja, na koje trošimo naj­više vre­me­na i ener­gi­je, ostva­ru­je ne­vi­dlji­vo je­din­stvo među svim našim su­prot­nostima, da ih konačno sve­de na osnov­nu: na po­la­riza­ci­ju između onih što moć ima­ju i onih što je ne­ma­ju. Na one koji mogu i one koji ne mogu. Raz­u­me se, i ovde važe iz­ve­sne po­de­le.

Oni koji mogu dele se na one koji mogu sve, i na one što mogu tek ponešto. Oni koji ne mogu, međutim, ni na šta se ne dele. Oni, jed­no­stav­no, ne mogu. Sve osta­le po­de­le, ra­sne, kla­sne, ver­ske, pa i bi­o­loške, pred ovom se po­vlače i ovoj pri­la­go­da­va­ju.

Ova dva pola sve raz­dva­ja, a spa­ja opet – moć. Prvi žele da je sačuva­ju, dru­gi da je uzmu. Vaš je ko­men­ta­tor iz­u­ze­tak. Niti ima moć, ni­ti­ je želi. On eks­cen­trično mi­sli da je po­ne­kad bes­po­moćnost naj­veća moć koja je čove­ku do­stup­na.

2 comments:

Anonymous said...

Zahvaljujući kolumni Miljenka Jergovića iz Jutarnjeg lista došao sam do Borislava Pekića. Sve što imam prilike čitati na ovom blogu je naprosto sjajno.

Bloger iz Hrvatske

hajka-cajka.blog.hr

Unknown said...

Poštovana Ljiljana, uveren sam da ovo o čemu nam Pekić tako jezgrovito piše odlično komunicira sa novim generacijama i novim vrednostima za koje se zalažu. .Mislim da za jednog pisca nema većeg priznanja od ovoga. Opet, bila bi velika šteta da do tog susreta novih generacija sa Pekićem nekim slučajem ne dođe. U ovom smislu imam jedan predlog za Vas, što bih Vam obrazložio putem e-maila. Ukoliko niste u mogućnosti ili ne želite da odgovorite imam puno razumevanje. U svakom slučaju evo moje adrese.
(promena.ideja(at)gmail.com)
Srdačan pozdrav,