Wednesday, April 22, 2009

Danilo ili život kao bol

Danilo ili život kao bol
Borislav Pekić
Knjizevnost, 1990, sv. 2-3, str. 409-411. Isti tekst je objavljen i u Vidicima, 1990, br. 4-5, str. 66-69.

U poslednjim, za žive vidljivim, časovima verni je prijatelj upitao Danila boli li ga što. Da, rekao je. Šta upitao je prijatelj?
Život, odgovorio je Danilo.

U kratkom, jednostavnom, spokojnom priznanju našeg opšteg poraza, učinjenom bez nade, ali i bez očajanja, bez optužbe, ali s rezignacijom pobednika, u jedino mogućoj i poštenoj definiciji, priznali to ili ne, ljudske pozicije, bio je kao u hermetičkom, neprobojnom kalupu sudbine sadržan i za uvek sačuvan ceo njegov život.

A u tom životu, dužem od svojih godina, kao na neistrošivom beleg-kamenu humane povesti sabrana behu i tuđa trajanja – već rođenih i još nerođenih učesnika i saučesnika sveta kroz koji je Danilo prošao kao alfijska senka jedne bolje mogućnosti, uzvišenijeg pozvanja, plemenitije svrhe, plodonosnijih žrtava i mirenja sa spoznajom da je biti sen „nečeg drugog“ u čvrstom i okrutnom svetu našeg privida rizika, ali i s utehom da se rizik isplatio.

Nemoguće se možda i ne može postići. Ali za nemogućim se može, ponekad i mora žudeti.
*
Upoznali smo se davno, a poznavali, čini mi se, i mnogo ranije kad jedan za drugog ni čuli nismo. Uvek sam imao utisak da smo se nekada već sreli, da smo jednom bili prijatelji, da smo zajednički život pradavno proživeli i da je ovo što smo od ranih šezdesetih do kasnih osamdesetih doživeli samo prisniji nastavak, koga čeka treći – dublji i trajniji.

I kad se najzad opet sretosmo, obojica smo, čini mi se, instinktom osamljenika, da ne kažem izopćenika, ili da ne kažem tuđinca u stalnoj žudnji za Domom, znali da ćemo ostati prijatelji.

Prijatelji ne samo onim što nas je spajalo, već, možda i više, onim što će nas razdvajati.

A spajalo nas je dvostruko, montanjarsko-panonsko poreklo, uvek spremno da proizvede nepredvidljive plodove; spajale su nas večne, prinudne pa i izabrane seobe; spajalo i osećanje tuđinstva od kojeg smo obojica patili, potajno, ponekad i javno, nikad ga se, međutim, ne odrekavši, kao da nam se činilo da je ono najbolnije ali i najvredniji činilac naše sudbine. I još mnogo toga nas je spajalo ...

I delilo nas je mnogo šta, ali na onaj način koji ljude još čvršće i časnije vezuje. Delila nas je nesreća koju je on osećao, a ja tek slutio; vera u umetnost koju je on sa strašću negovao a ja je katkad igrao kao gost u hramu vernika; intenzitet življenja koji sam ja kukavički obuzdavao, a on mu davao zamah misije u svetu mrtvaca.

Sad nas ništa ne deli. Tek nešto malo vremena koje i onako ne postoji.
*
Prvi put smo sami sedeli u jednoj od njegovih sobica, kroz koje se selio kao kaluđer-isposnik, iz ćelije u ćeliju, iz iskušenja u iskušenje, iz lične u opštu dramu, i govorili o mojoj prvoj knjizi. Knjizi jednog tridesetpetogodišnjaka. Nismo, u stvari, govorili. On je govorio. Toliko ponesen, s takvom strašću da sam na kraju, taštinom savladan, ali sumnjom u sebe obuzdan, pomislio: „Dobro bi bilo da sam tu i takvu knjigu uistini napisao.“

Drugom, između ostalih prilika, opet sedim u sobici kod Danila. Ne sećam se da li je odaja ista. Svejedno je. Sve su njegove eremitske ćelije bile iste, čak i kad su imale više od te jedine sobice, i mnogo više sreće na koju bi bez zebnje pristajao.

Sad nismo sami. Tu su Mirko i Filip. Čita se rukopis Bašta, pepeo. trebalo je da čujemo samo odlomke romana, ali polako, s s teme na temu, malo unapred, malo unatrag, čita se manje više sve, pa onda i ono malo što se preskočilo.

Ja ne znam za ovakvu evokaciju detinjstva. Ne znam za ovakvu ravnotežu lirskog i parodijskog, nostalgije i analize, zanosa i razuma, ovosveta i onosveta, suza za koje se ne zna jesu li od plača ili smeha (biće ipak da su od plača, a smeh da je tek alibi odrasla čoveka).

Hrabro pronađene, duboko shvaćene uspomene, iskustva tanano prevedena iz jednog života u drugi, iz prolazne stvarnosti u trajniju budućnost umetnosti. Iz limba u raj.

Uspomene, koje premda nisu, mogu biti i moje i premda nisu, mogu biti uspomene i Filipove i Mirkove, koje prestaju biti Danilove, i postaju sveuspomene, sam proces memoriranja jedne i izabrane i uklete rase, u njemu pomešane s drugom ne manje nesrećnom. I po drugi put mislim, ali sada sa zavišću koje se ne stidim: „Dobro bi bilo da sam tu i takvu knjigu i sam napisao.“

Jednom je bio moj gost u Londonu. Nije u mom životu, ni u mojoj kući ništa pokušao da menja. Hteo je jednostavno, pripremajući se za Grobnicu za Borisa Davidoviča, da me upozna s jednim stanjem, stanjem zatočeništva, za koje je, sada vidim, s pravom, verovao da ga ne shvatam, iako je znao da ga u izvesnom smislu poznajem.

Kad sam mu, opet, naravno, u jednoj od njegovih azilsobica, nekoliko dana bio gost u Parizu, činilo mi se da mi je prvi zadatak bio da mu uredim sobu. „Ako misliš da mi urediš život, ne trudi se.“ Rekao je posmatrajući me s izvesnim sažaljenjem. „On nije u stvarima.“ Rekao je to čovek koji je suštinskim imenovanjem svih stvari kojih se njegov dar dotakao ove posedovao više od nas koji smo hteli, ako su prijatne i da ih imamo, ili ako su strašne da ih se odreknemo.

Poslednji put opet smo sami, kod mene u Beogradu, U mojoj ćeliji, mome azilu. Uvek slučajno, uvek na nekom raskršću, uvek u nekom prolazu i uvek s osećanjem da je to naš poslednji susret. Noć je. Naše je vreme, obojica smo bića mraka. I puna je mesečina u koju se nadam. Jer Mesec je moj.

U toj tmini, pod ledenim mesecom, otkriva mi najednom da je Sunce njegovo. Da je ispod tamnog pokrova njegove duše – svetlost radosti za kojom sam čeznuo. Razgovaramo od osam uveče do osam ujutru. Ne govorimo o knjigama. One su nam i dosadne i odvratne. I iznad svega – nedovoljne.

Ispovedamo „živote koji bole“. Ali kad smo o njima, te poslednje od prvih budućih noći, govorili, nisu najednom tako nepodnošljivo boleli. Ti tako bolni, tako strašni životi. Na kraju, u bunilu buđenja, pa i stida koju svaka ispovest podrazumeva, jedan od nas je rekao: „Možda ne boli život. Možda boli saznanje da se ne vodi na pravi način.“ Drugi je rekao: „A možda je baš to – život.“

Razgovor neću zaboraviti. Da se sada ponovi rano je. A kad kasno bude, nikome neće trebati.
*
Ranih šezdesetih dobio sam od Filipa Davida pismo u kome kaže: „Od Kiša još uvek ni traga ni glas. Ko zna, možda je kao Rembo odlutao negde. Zar nije uvek govorio da mu je dosta literature, svega? Ipak, nadajmo se, vratiće se ...“

S tog tajanstvenog puta naš se Danilo vratio. Hoće li i s ovog? On koji je sve mogao, mogao bi i to. Ne verujem da hoće. I ne mora. Može biti spokojan. Zna da će se međ našim sinovima, unucima, našim potomcima opet javiti alfijska sena proroka s njegovim likom i njegovom dušom , koga i tada nećemo poslušati.

A on nikuda nije otputovao. Vratio se tamo odakle je došao.

U naš jedini zajednički zavičaj.

15 comments:

Unknown said...

Postovana Ljiljana,
HVALA!
Prosto sam upila tekst za kojim ceznem otkako sam procitala odlomak o zivotu koji boli,a koji cu iznova i polako iscitavati duze vrijeme.
Ovo je ipak javni oblik komunikacije i ne mogu Vam detaljno objasniti zasto mi je to toliko vazno, ali mogu pokazati da sam srecna sto sam Vam se obratila i da sam duboko zahvalna.

Usput, mogu sada da Vam pomenem, posto nije bilo nekih komentara o dnevniku o Kermauneru, da to nije proslo bez odjeka. Kod Pekica me uvijek odusevljavalo kako on zna da zgusne iskustvo u jednu recenicu, u sentencu. I kako me uvijek porazi kad shvatim da sam to, nekako, znala, da sam se cak i upravljala prema tome, ali da je to bilo neko nijemo znanje u meni. Dok mi Pekic nije "procitao" to nijemo znanje.
Dakle, ta moje nijemo znanje - Pekiceva recenica je: "Ko svetu ništa ne dodaje, oduzima mu."
Tu recenicu ne mogu shvatiti drugacije nego da mi Pekic licno odobrava sto sam 10 godina pisala jednu "nemogucu" knjigu za koju nisam mogla naci ni knjizevno-teorijsko niti bilo kakvo razumno opravdanje, sem nijemog znanja da niko drugi ne moze napisati takvu knjigu, mozda cak ni ja - i da je, dakle,kukavicki odustati.
Knjiga je, hvala Bogu, napisana, a iako je to roman, pisan je u obliku 7 povezanih prica, pa sam i objavila dvije price u knjizevnim casopisima. A za upornost sa izdavacima - Pekic mi je procitao sta me nesvjesno vodilo, a sto sada treba da imam na umu.
S postovanjem i iskrenom zahvalnoscu,
Vesna Keselj

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Vesna,
drago mi je da Vas Pekic inspirise i daje Vam snagu i volju da istrajete i radite. Pohvalno je da imate volje jer da to ne lezi u Vama niko pa ni Pekic Vam ne bi mogao da pomogne. On je samo podsticaj, nesumnjivo znacajan, ali mora postojati i volja kod svakog pojedinca da bi se uspelo.
Srdacan pozdrav.

Anonymous said...

izvinjavam se - a i kazu nije sramota ne znati, vec pitati - sta znaci alfijski, alfijska?

Anonymous said...

graska, hteo sam napisati - nije sramota ne znati vec ne pitati :)

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Anonymous,
Naravno da nije sramota pitati i baš mi je drago da ste se javili.
Alfi ili elfi su duhovi kod germanskih naroda, oličenja prirodnih sila, mali i nestašni duhovi koji kao dobra i lepa bića žive na nebesima.
Srdačan pozdrav.

Anonymous said...

Draga gđo Pekić,

Hvala velika na objašnjenju znčenja reči, koje nisam tako brzo očekivao.

Inače, ta potraga -stranih reči,koje je Bora koristio- čak i uz sveopštu pomoć interneta, i dalje, bar meni u tadašnjem periodu (jer traganja za njima započeh uz vujakliju), zna biti naporna, što govori, naravno, i o velikoj piščevoj istrazi za njima, koja je, mada mogu pretostaviti, verovatno najviše uložena, da ne kažem žrtvovana, uz pomoć situacije u kojoj je imao dosta "slobodnog" vremena, gde se, i kada, mogao najviše učiti,slobodnom literaturom obrazovati, i strpljenjem i disciplinom naoružavati(baš bih voleo čuti ili da mi možda i potvrdite kada), te stoga ne bi bilo zgoreg, i, čak štaviše, naprotiv, bilo bi i poželjno, da se za buduća izdanja, kao i naraštaje, odvažite/odvažimo, dakle i mi čitaoci sa Vama, na sakupljanje, (evo počev sa ovom koju sam pitao) svih tih istih, kako rekoh, -stranih reči, koje je Bora koristio-, a koje bi se nalazile prevedene na kraju stranica, njegovih knjiga, u kojoj su korišćene.
Srdačan pozdrav,
Gligor

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Anonmous,
Hvala na podužem komentaru i sugestijama. Nije uobičajeno da se u romanima ili drugim književnim delima stavljaju fusnote, mada sam i to viđala. U Dnevnicima i esejima, ja sam stavljala fusnote specijalno za ličnosti, a onda i za neku nemačku, francusku ili englesku reč. Morala bih da razmislim o Vašem predlogu.
Srdačno Vas pozdravljam.

Gligor said...

Draga gđo Pekić,

zaista nisam imao nameru da bude poduži komentar -moguće da je to između ostalih i Borin uticaj- pa možda hvala njemu- tako da nema na čemu. U svakom slučaju oprostite na mojim nesmotrenim greškama u kucanju. A Vama još jednom hvala na ažurnim, agilnim i pažljivim odgovorima. I čast mi je što razgovaram sa Borinom suprugom, a eto još veća bi mi bila ako usvojite moj predlog.
Kako bilo, ostajte mi srdačno pozdravljeni.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Anonimous,
Bilo mi je u stvari drago da ste ostavili poduži komentar. Svakako ću posvetiti posebnu pažnju Vašem predlogu. Treba naći i formu u kojoj će se to ostvariti.
Srdačno Vas pozdravljam.

Gligor said...

Draga gdjo Ljiljana Pekic,

nemojte mi zameriti, ali ocigledno je da, najzad predstavivsi se, vise nisam Anonimous.
Eto svakako, ako se vec prelog realizuje, ocekujem, i neobicno mnogo bi mi bilo drago, da se navede ciji je isti bio, taman me spomenuli i kao anonimusa. Da se malo nasalim...

Srdacan pozdrav.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Gligore,
Oprostite previd. Svakako ste u pravu.
Srdačan potdrav.

Ана из Ниша said...

Колико поштовања,љубави,нежности,колико предивних узвишених осећања зрачи из овог текста...потрешена сам до сржи...један су другом били награда,сродне душе,Божански примерак човека...

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Ana,
Mislim da je Vaš komentar toliko iskren i stvarno ste izrazili ono duboko osećanje koje se stiče čitanjem Pekićevog teksta. Hvala Vam
Srdačno Vas pozdravljam.

Ана из Ниша said...

Драга госпођо Љиљана,
управо прочитах ''Стопе у песку''.
Књига је право богатство.Хвала Вама и Александри што сте нам је приредили.Сада осећам као да Пекића ближе упознајем.
Једно питање:да ли је Пекић написао,како он каже,свој први историјски роман''Сребрна рука''?
Срдачан поздрав за Пекићеве даме!

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Ana,
hvala na pohvalama za knjigu Stope u pesku. Lako je sklopiti knjigu kada imate takav materijal kao što je Pekićev. Iz te riznice mora i knjiga dobro da ispadne.
Srebrna ruka nažalost nije napisana iako postoji ogroman materijal koji je sakupljen u pripremama za pisanje. Druge stvari sz bile preče a život kratak za sve što je nameravao da napiše.
Srdačan pozdrav.