Saturday, November 24, 2007

Misli o mimikriji

Misli o mimikriji iz raznih dela Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Maska, igra i borba za opstanak oduvek su išli ruku pod ruku. Ljudi su se najpre maskirali za bogove, zatim za ljude, ali je opstanak, preživljavanje uvek bio primaran cilj. Obrazina kojom se krije lice i maska koja ga preobražava; obrazine nečasnih drumskih razbojnika i maske časnih građana; posmrtne maske i maske od kojih se živi. Maska je ono što od nas čini ljude. Kakve, to je sasvim drugo pitanje.
*****
botticellie1000-1Drevno grčko verovanje inspirisano likantropskim stanje učesnika u tajnim bratstvima vukova, utvrđuje da se: „niko večno ne može graditi fantomom, a da to jednom stvarno ne postane, niko ne može večno živeti kao vuk, a da najposle vuk i ne bude“.
*****
Mimikrija zahteva izvesna znanja o onome što se podražava. Ukoliko su znanja dublja, mimikrija je savršenija, opsena uspelija, svrha sigurnija.

Prilagodljivost koja bi u graničnim slučajevima išla do potpunog poistovećivanja, u kome, kada je metodično, nestaje isključujuća razlika između simulacije i autohtonije ne samo u posledicama po druge, već i u visceralnom doživljavanju tih posledica, pa se, posle perioda duhovnih nedoumica i kriza, uspostavlja stanje apsolutne harmonije s maskom i za uvek zaboravlja da je ona neprirodna, veštačka, priručna tvorevina ispod koje iščezava pravo i stvarno lice.

Maska je ovladala umom, a preko njega prvobitnim lice. Postaje se nov čovek.
*****
Čovek se lišio nužde za biološkom mimikrijom. Za uzvrat, obilno je razvio sve mehanizme socijalnog, psihološkog i moralnog prilagođavanja, pa među njima i one što se smatraju mimikričnim.
*****
Sa čovekom se često događa da ga podražavanje menja, a mimikrična simulacija konačno pretvara u ono što se podražava.
*****
U prirodi mimikrija pomaže da se preživi, kao i u mom svetu. Samo tamo je preživljavanje – jedini, pravi i poslednji cilj. U našem svetu to nije dovoljno. U našem svetu, kondor ne mora čekati da lane umre.
*****
Ketmanstvo je, kada se svede na sadržinu, metod, ali u povratnom smislu i stanje svesne obmane koja se obavlja u zaštitu vlastite istine, a uzgred i ličnosti, s mogućim ali ne i obaveznim ciljem da joj se omogući pobeda, jednom kada prilike za to budu sazrela, odnosno kada ketmanstvo ne bude više bilo nužno.
*****
Ketmanstvo je, ako sam ga u doslovnom i u prenosnom smislu shvatio, neka vrsta mimikrije. Izgledate tako, a to niste. Običan ste leptir, a izgledate kao otrovan, i nijedna vas ptica ne napada. Imate lažne oči tamo gde vam je nezaštićena guzica. Mašete nečim što na bodlje liči, a perje je. Ukratko – folirate.

U prirodi je razlog za čitavu biološku proceduru – preživljavanje. Ljudskoj prirodi puko preživljavanje nije dovoljno. Biri leptir koji nije pojeden, nije isto što i leptir koji druge jede. Ljudska mimikrija nam postavlja teže zahteve nego zoološka. Ova samo brani život. Naša ne može biti stvarno mimikrijska ako ga ne uzima.

Biti ketman među majmunima nije isto što i biti ketman među ljudima. Više vrste ištu više. Ketmanstvo, prema tome, nije pasivno posmatranje tuđe gozbe, na kojoj ste preobučeni u gosta, nego povremeno učestvovanje u njoj. (Uvek vas mogu pitati – zašto ne jedete? A suština gosta u tome je da na gozbi učestvuje, ne da tek prisustvuje.)
*****
Drevno grčko verovanje, inspirisano likantropskim stanjima učesnika u tajnim bratstvima vukova, utvrđuje da se niko večno ne može graditi fantomom, a da to stvarno jednom ne postane, niko ne može večno živeti kao vuk, a da najposle vuk i ne bude.
*****
Priroda je puna mimikrije svih načina i oblika. Logički je nemoguće da dar spasonosne simulacije mimoiđe jedino njenu krunu, skromnije nazvanu čovekom. Odvojivši se od rođačkih primata, čovek se lišio nužde za biološkom mimikrijom koja je majmunima omogućila bezbedniju drveno-smeđu boju kože i krzna. Zauzvrat je obilno razvio sve vidove društvene simulacije. Sve mehanizme socijalnog, psihološkog i moralnog prilagođavanja, pa i one što se među životinjama smatraju – mimikričnim.
*****
Mimikrija zahteva izvesna znanja o onome što se podražava. Ukoliko su znanja dublja, mimikrija je savršenija, opsena uspešnija, svrha sigurnija. Ne može se prerušavati u nešto o čemu se nema nikakva predstava. Niko ne može simulirati ubeđenje, igrati pripadnika nekog pokreta ako nikakvog pojma nema kakav je tip ljudi kome hoće da se pripada, kako misli i postupa prosečan pripadnik vrste.

Savršena simulacija koja bi dovela u vrh vlasti, da postoji, da je moguća, pretpostavljala bi najdublje predznanje i visoku meru prilagodljivosti maski. Prilagodljivost koja bi u graničnim slučajevima išla do potpunog poistovećivanja, u kome, kada je metodično, nestaje isključujuća razlika između autohtonije i simulacije ne samo u posledicama po druge već i u visceralnom doživljaju tih posledica, pa se posle perioda duhovnih kriza i nedoumica uspostavlja stanje apsolutne harmonije sa maskom.
*****
Misionar koji bi ljudoždere hteo odvići od ljudskog mesa, morao bi im, da stekne njihovo poverenje, dugo praviti društvo pored kazana. Inače bi i sam bio pojeden i njegova bi uzvišeno prosvećena misija propala s njegovim kostima. Morao bi biti ketman, jesti ljudsko meso, praviti se da mu osobito prija i vikati Ohoho! (Sve dok mu se, najzad, stvarno ne svidi i misije se mane.)

I kada bi najposle došlo vreme, kad bi otkrio svoje humane namere – pod uslovom da ih pamti, da i on nije postao ljudožder – i u njima, eventualno, uspeo, nagovorivši kanibale da pređu na travu, u njegovom bi stomaku bezuslovno ostao izvestan broj ljudi koje je prethodno iz viših motiva morao da pojede i svari.

Prihvatam Miloševo objašnjenje ketmanstva kao raširenog tipa prinude mimikrije u tiranijama, ali ne i opravdanje koje je, takođe mimikrtično, skriveno u nekim od njegovih primera i zaključaka i koje očevidno potiče iz vlastite ketmanske biografije.
*****
Jedna od najopasnijih odlika demonskog umeća je – mimikrija, umetnost prerušavanja. Čovek nikada nije siguran s kim ima posla. Pa se najokorelija sumnjala pitaju nije li današnji Bog nekadašnji đavo, a đavo bivi Bog.
*****
U izvesnom smislu svi su kostimi, sva odela – pozorišna. Sva imaju za javnu svrhu da nas od nečega zaštite, a za tajnu da nas na osoben način predstave. Ona su deo naše građanske mimikrije. I opet, s jedne strane nas uniformišu jer želimo da izjednačenjem s drugima ostanemo neprimetni, pa dakle, i neugroženi; s druge da nas možda u nečemu izdvoje.

2 comments:

Anonymous said...

Poštovana gospođo Pekić,
Želim da verujem da je višednevno neobjavljivanje Pekićevih tekstova posledica Vašeg odlaska na zasluženi odmor, a ne nečeg neprijatnog.
Uz želju da se dobro odmorite (ne bi li ste naskoro, s istom predanošću, prionuli na posao),
srdačno Vas pozdravljam!

Anonymous said...

Ljiljana, I see the blog is still flourishing. It's a while since I've visited it. Congratulations! I've sent you our Xmas greetings etc on your Belgrade email, which may not reach you. Let me know what's the best email address for you at present and I'll resend them there, together with a family photo.

Love to you all John Besemeres