Saturday, September 01, 2007

Ideje o komunizmu – 1. deo

Neke ideje Borislava Pekića o komunizmu; izbor Ljiljane Pekić

Domaća, vrlo raširena zabluda, koja potiče ekskluzivno od razočaranih komunista, a nekomunisti joj naivno nasedaju, je da je za sve naše nedaće kriv Tito i njegova personalna tiranija. Kada bi to bila istina, komunizam bi kao sistem, pod drugim uslovima i drugim čovekom, još i dobar mogao biti. A u to naš ti navodno ex-komunisti žele da uvere i pridobiju za još neku realsocijalističku probu. U stvarnosti, međutim, svaki je komunizam jednako rđav, a razlike među njima nisu ni od istorijskog, ni za život naroda od bilo kakvog praktičnog značaja.
*****
HorrorAko sumarno optužimo sve članove komunističke partije kao saučesnike naše državne i narodne nevolje, oslobodili smo krivce sistema koji ih je programski prinudio da postanu, čak i kada u njegove pretpostavke nisu verovali. Ako brzopleto budemo sudili, postaćemo samozvani i nesnosni pravednici, a da niko ne zna kako je, uistinu, nama pošlo za rukom da ostanemo – tek gledaoci, a ne i saučesnici.

Ako tako postupimo, zaboravljamo na naša saučesništva, posredstvom slučaja, uz pomoć zablude, svesnom zloupotrebom pružene prilike, pa i neutralnošću. Istina je da nismo svi krivi. Ali i da sasvim nevini nismo, i to je istina, bili ili ne bili članovi komunističke partije.
*****
Ceneći napore što su ih komunisti tokom pola veka uložili u našu propast, uzimajući u obzir da im to nije bila istorijska namera, ali ostaje istorijska krivica, mi od njih ništa drugo ne zhtevamo nego da se od te zamorne istorije odmore. Njima je potreban odmor od istorije, nama od njih.
*****
Ne volim reč “budnost”, ali je razumem. Treba biti budan. Mi smo pre rata bili uspavani, pa smo onda dobili komuniste.
*****
Koja budala stvara ilegalne opozicione organizacije tamo gde su legalne dopuštene?
*****
Otpor protiv načelno uvedene prostote bio je vid našeg načelnog otpora komunizmu posle rata.
*****
Ako vas ikad budu upoznali s vanpartijcem koji je, posle prestanka dosadne potrebe da pred svetom igramo normalnu zajednicu, igrao bilo koju ulogu u funkcionisanju zemlje, republike, okruga, grada, kvarta, ulice, bilo čega, odmah mu uzmite ime. Ako se usteže, nagovorite gad a vam ga poveri, jer sad, možda, za to nije raspoložen. Trebaće istoriji ovog naroda kao izuzetak, bez koga ni u pravilo da su sve komunisti držali, da komunisti sve drže, i da sve misle držati, ne bi niko poverovao.
*****
Nisam bio antikomunista zato što mi je to bilo prosto milo – a naročito da bih timje stekao neke koristi, što se iz moje biografije vidi, razume se, i nisam uspeo – nego zato što se duboko i iskreno nisam slagao s načelima i praksom te ideologije.
*****
Nečiji smo potomci ali ćemo biti i nečiji preci. Ne izdajmo ni one koji su nas rodili, ni one koje ćemo roditi. Ali više od svega, ne izdajmo sebe. Onako kao što su sebe, a i nas, usput, izdali komunisti.
*****
Nemojmo dopustiti da, kao komunisti, na kraju života, u sred ruševina svog dela, moramo objašnjavati šta smo sve plemenito hteli i zašto nam je uspelo da ništa od toga ne izvedemo.
*****
Ne tvrdim da za skojevce i aktiviste subjektivno “ura i oruk-period” između 1944. i 1948. pa sve tamo do kasnih pedesetih, ukoliko u cvatu nije smožden na Golom otoku, nije bio čist i svetao, niti da takav nije sve do danas ostao – premda bi se o psihološkim motivima moglo razgovarati – ja samo tvrdim da za one na kojima se njihova mladalačka i plemenita revolucionarna revnost iživljavala, to doba, takođe subjektivno, ni najmanje nije bilo ni čisto, ni svetlo.

Bilo je mračno i prljavo. A iznad svega – teško. U nekom smislu – zanemarivši, najpre, mladost koja sve stvari po sebi olakšava, a potom i ludost koja ih čini već sasvim lakim – to je doba za “podnosioce nezadrživog Točka istorije” bilo neuporedivo teže od poznijeg perioda “otapanja leda” i nezadržive renesanse građanskog, tržišnog i potrošačkog mentaliteta, kojeg ti bivši skojevci podvrgavaju, manje-više, umesnoj moralnoj kritici.
*****
Kako je tokom vremena članstvo u Partiji postalo krunskim uslovom karijere na svim područjima života, i kako bez toga najlukrativniji položaji, uprkos pameti, radu i poštenju, nisu mogli biti zauzeti ni u vojsci, ni u politici, ni u policiji, ni u privredi, replike, kopije komunista su se množile.

Kao veštačka tvorevina, kopija je, razume se hazard. Ona može delovati jedino unutar isplaniranog programa. Greška u programu neizbežna je greška u replici. Kao što android ne poseduje emocije, nego ih samo imitira, ni androkomunist nema uverenja nego ih samo fingira. A to se ne uspeva uvek.
*****
Pre rata, u ratu, Partija je bila elitistička, karbonarska organizacija, ujedinjena, prema vlastitom mišljenju, progresivnim ciljem čije je ostvarivanje, navodno, pomagala sama priroda istorije, njena “dijalektička nužnost”, konspirativnom tehnikom i tiranoidnom disciplinom ratničko-kaluđerskog Reda, krstaškom misijom, asketizmom Izabranih i borbenim instinktom Progonjenih, ali, iznad svega, visokom svešću o toj izabranosti, naročitosti, izuzetnosti, što je u tako čistom vidu može odnegovati samo malobrojnost ujedinjena “apsolutnom” istinom i “idealnom” svrhom.
*****
Pripadnost Partiji postaje obavezna ne za svakog ko deli njenu istinu, već i za svakog ko želi da napreduje. U nju navaljuju karijeristi, arivisti, konformisti, oportunisti svih vrsta i profila. Uočljiva posledica populizma je negativna selekcija u aparatu vlasti i mehanizmu društveno-privredno-kulturnog života, duhovni, idejni, moralni konglomerat, hibridno telo Harpije koje nije prijanjalo uz tradicionalnu organizacionu kožu u koju je ušiveno.

Unutar himeričkog tela dolazi do propulzivne diferencijacije. Deo članstva, iako ideoloski nepripremljen, društveno nezreo, moralno nesiguran, postepeno se poistovećuje sa njenim ciljevima, ukoliko se oni još mogu razabrati.

Drugi deo, ideje prihvata kao psihološki alibi za već predužeti čin, da se u unutrašnjem raskolu ne bi izgubilo samopoštovanje, ili učinila omaška koja bi laž kompromitovala. Treći odlaže sami ili se isključuju. A najveći deo prosto prihvata Pravila igre, bavi se sobom, održavajući mentalnu distancu, ali obilno koristeći partijsku legitimaciju.

2 comments:

Anonymous said...

jebem ti sve mrtve, starudijo zbog takvih se raspala onakva drzava

Anonymous said...

Као и Киш и Црљански, Пекић је Јунак нашег времена.А и Ви Љиљо са њим.Поносни смо што смо га имали и као човека и као писца. Он и они су вазда живи. А ми са њима добро усмерени и расположени. Светлост на нашем путу.