Friday, May 24, 2019

MARGINALIJE I MORALIJE, DEO CCXXXXV

MARGINALIJE I MORALIJE, DEO CCXXXXV 

Izdavač © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić,. 

 UMETNOST 

 Umetnost stvara poluljude. Ona brutalno razara jednu plemenitu zonu ljudskog duha, da bi od njenog praha sagradila fikciju. Jednu narcisoidnu laž.
 *****
Umetnost, a osobito muzika, je jedna neprekidna priča o smrti. Ono što je san za duh – to je muzika za život. Smrt bačena unapred.
 *****
O dobroj umetnosti se nikad ne raspravlja. Ona se shvata ili ne shvata, dotakne ili promaši. A kada se dotakne i gde god se dotakne, tamo je njeno srce.
 *****
Socijalistički realizam priznaje vrednost samo onoj umetnosti koja poseduje herojsko-bogougodni smisao. Legende o junacima otadžbinskog rata su u stvari hrišćanske legende o kamenovanju arhiđakona Stefana, a sovjetski romani su prerušena žitija svetaca, njihove pesme crkvene pridike ili molitve Diktatoru.

Čitava sovjetska muzika, koja je zvanično priznata kao umetnost, je samo pobožno pjenije u slavu socijalizma.
 *****
Stvarnost nije ni opipljiva ni neposredna koliko se to zamišlja. Ona je obavijena jednim mekanim velom svesti. Dolazeći do svesti o njoj mi dolazimo do svesti o sebi. Čak možda ni to. Jer svest kao refleksija još je isuviše daleko od identiteta sa nama. Umetnost tako postaje jedan lik koji je pre nego što se zaustavio u našem oku bio hiljadu puta odbijen u ogledalima sveta i svesti.
 *****
Umetnost je minimalna adaptacija božanske moći. Kome nije dano da vlada ljudima i stvarima, neka vlada robovima svoje mašte.
 *****
Umetnici pate od toga da ništa ne shvataju osim samih sebe. Oni su nemilosrdni kao službeni dželati, netolerantni kao anarhisti i dosadni kao kongres pedagoga.
*****
Umetnost je oduvek bila cvet koji raste na đubrivu dokolice.
 *****
Umetnik podseća na dete, kome su krpe dovoljne da dočaraju najskupocenije odore, izdubljena kora drveta da isplovi kao osvajačeva lađa, prostor ispod stolice da se podiže kao palata.
 *****
Umetnik prevazilazi dete u broju pojedinosti koje su mu neophodne da bi iznova sazidao, preko vlastite moći svet, ako mu se ovaj ne dopada. Njemu nije potreban ni prostor ispod stolice, ni krpe, ni kora drveta. Samo talenat i volja. U oba slučaja to su osobine Boga, na koje nam ukazuje crkva.

Taj talentovani dobročinitelj čija je volja sama sobom jedan stvaralački akt ako bi imao, u šta sumnjam, jer to se protivi samoj afektivno „tupoj“ prirodi božanstva – ako bi imao imalo zadovoljstva od dela koga je proizveo „rečju“ – mogao bi da dočara zadovoljstvo umetnika koga ovaj stvara.
 *****
Mnogi su umetnici promašeni tirani, i pošto im ne uspeva da budu suvereni stvarnog sveta, biraju da budu bogovi jednog koji nije stvaran, ali je isto toliko pogodan za volju koja traži predmete neograničenog vladanja. Witches in the air Goya
 *****
 Sva sujeta, sva ravnodušnost, superiorna poročnost umetnika, izraz je tog unutrašnjeg divinog oduševljenja, takoreći jedne božanske navike. Moral insanity je moral bogova i umetnika. Ukoliko je umetnikov „svet“ manji, utoliko je veća surovost sa kojom on vlada. Samo veliki „svetovi“ zahtevaju razum koga su božanstva lišena.
 *****
Umetnik nikada nije siguran živi li ili tek igra život.
 *****
Dolazim do uverenja da kad čovek otkrije da je nesposoban za ma koji koristan posao, onda počinje da se bavi umetnošću.
 Život na ledu 1954/59

2 comments:

Anonymous said...

Kakvog smo mi pisca imali i kakva nam je dela ovaj čovek ostavio! Siguran sam da neću preterati u pohvali ako kažem da je Borislav Pekić jedan od najvećih pisaca dvadesetog veka u svetskim okvirima. I, što je još interesantnije, pogotovo danas, u internetskoj eri, dela Borislava Pekića ni najmanje nisu izgubila na aktuelnosti. Čak bismo mogli da zaključimo da su još aktuelnija nego kad su prvi put objavljivana. Mnogi veliki pisci, uistinu veliki, ne oni koji su proglašavani za značajne, ostali su u svojim epohama, ostali su u istoriji literature, što nije mala stvar, ali njihove knjige su za današnjeg čitaoca uglavnom - mrtvački kovčezi - mrtvog znanja, mrtvih emocija, izlapelog duha. A Pekić, tj. njegog "Vampir", "Zlatno runo", "Novi Jerusalim", "Atlantida", genijalni "Skakavci" kao da su pisani - malopre! Zato nemojte porediti Pekića ni sa jednim srpskim piscem, ni živim, ni mrtvim. On pripada društvu Tolstoja i Mana, Dostojevskog i Balzaka, Borhesa i Kafke. Čitajmo ga i slavimo.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Anoymous,
ne znam kako se desila da sam tek sada obavestena da ste ostavili komentar na blogu. Zao mi je da Vam tek sada odgovaran. Vas je mail zasluzivao brzu reakciju koja je na zalost izostala. Molim Vas da mi oprostite. Ja jesam bila bolesna u to vreme, ali sam vec neko vreme OK.
Da je to sto o Pekicu pisete tacno svedoce i stano povecana interesovanja za njega i njegova dela. Mnogo mladih ljudi ga proucavaju i to veoma ozbiljno pa rade magistarske i doktorske radove. Istina je da je dosta vremena proslo da bi to shvatili, ali njegovo vreme tek dolazi.
Srdacan poydrav.