Monday, December 03, 2018

MARGINALIJE I MORALIJE, DEO CXXV

MARGINALIJE I MORALIJE, DEO CXXV 

Izdavač © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić,.

 MIT 

Nisam još naišao na mit o Stvaranju, u kome je svet načinjen od izlučevina nekog Višeg bića – dok su sve druge procedure izdašno rabljene; nisam naišao ni na mit u kome bismo bili prosto ekskretirani kao izdašni otpadak tvoračkog božanstva, premda smo, očevidno, po svojoj istoriji, a pomalo, bojim se, i prirodi, najpribližniji takvom poreklu.
 Godine koje su pojeli skakavci 

 Prema našoj stvarnosti stoji stvarnost mita kao večni, neizmenljivi i vanvremeni nacrt tragedije, koji mi, svojim životom, pretvaramo u gotova dela, uramljena vremenom i istorijom, sa onoliko i samo onoliko varijacija u izgledu i značenju prizora koliko ih dopušta vidljiva i skrivena sadržina mita. Zlatno doba dijaloga 

 Mitovi su unutrašnja konstrukcija sudbine ljudi, simbolični modeli njihove istorije i medijum njihove prirode. U poznavanju čoveka bili su nezaobilazni. Mit o zlatnim vremenima bio je spojen s mitom o zlatnim prostorima, projekcijom grčkih Elisejskih polja na zapadu i hrišćanskog Edena, raja na istoku.

Premda, naravno, ne i uvek. Helenski svet poznavao je Kronovo zlatno doba koje se odvijalo na istom mestu gde i poznija homerska istorija Grčke. Drugi su zlatni prostori i njihovi svetovi nestali u elementarnim katastrofama, opisanim ili pomenutim u najdrevnijim epovima, u Gilgamešu, Edenu u Svetom pismu, ili su, kao kroz živi pesak, potonuli u katastrofalnoj propustljivosti ljudske memorije.

Takva je bila Lemurija ili zemlja Mu, izgubljeni pacifički kontinent. Usud Atlantide, koja je zbrisana s lica zemlje i iz memorije njenih stanovnika, samo je gruba varijanta sudbine koju će dočekati protocivilizacija Mesopotamije, minojske ere, Maja ili predinastičkog Egipta.
 Atlantida 013503

 Insistiram na mitu zato što mit insistira na nama. Antropopeja, saga o Čoveku kao antropološkoj jednačini, beskonačna je varijacija mitskih arhetipova, a naše, naoko tako originalne, ekskluzivne, neponovljive pojedinačne i zbirne sudbine, povesti naroda, rasa, kultura i civilizacija, kodirane su verzije inicijalnih mitskih situacija.

U osnovi raskošne, haotične, neverovatne raznolikosti sveta leži neka takođe neverovatna, skoro skeletno geometrijski suva jednostavnost. Užasava li nas ona ili zadivljuje, druga je priča, ali da, situirajući nas u neizmenljive pramodele, ograničava naše slobode, sumnje nema. Besmo savršeni androidi daleko pre nego što nesavršene kibernetske dvojnike izmislili smo.

Bedni smo bastardi mita, zatočeni i rekombinovani u njegovom alhemičarskom kotlu; ako je večan, bez nade smo na oslobođenje, ako nije, osuđeni na izumiranje usled postepenog nestajanja humanog porekla u prauzorima.

Utisak da, živeći svoj život, nešto ponavljamo, da smo, uprkos slobodnoj volji, uprkos moći izbora, uprkos hipotetičkim potencijalima ljudske prirode, tek proizvod neke praiskonske arkanske manufakture, koja je davno prestala da radi, ali joj se artikli i dalje spontano reprodukuju, da se mitske sheme čak i kloniraju, taj utisak, naravno, nije prijatan,

bar koliko nas pogađa otkriće da smo i kao najslobodniji malo uistinu slobodni, ili da smo, misleći da raspolažemo slobodnom voljom – kojom i raspolažemo, samo ne možemo da koristimo – tako često marionete tuđih ideja, masovnih emocija i strasti, naturenih dužnosti, izlišnih potreba, besmislenih navika, indukovanih rutina, umišljenih interesa, pa i rđavo protumačene sopstvene savesti.

Da, mit je borhesovska novčanica koja se razmenjuje kroz vreme, samo joj starenje sveta ne menja vrednost kao pravom novcu; niti je obezvređuje inflacijom, niti je uvećava pretvaranjem u numizmatički raritet.
  Stope u pesku

No comments: