Friday, January 22, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CVI deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CVI deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
O zatvorskom karakteru morala idruštvene filosofije realnog socijalizma 

No, vratimo se memetičkom karakteru robijaške (a u odgovarajućoj meri i građanske) životne filosofije, iz koje će nužno proizaći njen društveni i individualni moral.

Ma koliko nas ubeđivali u večnost izvesnih moralnih normi, ma koliko i sami u njihovu večnost želeli da poverujemo, kako bismo svojim egzistencijama dali kakvu-takvu spoljnu svrhu i njihovu prolaznost vezali uz trajniji smisao, ipak smo svesni da je naš lični moral u trpnoj zavisnosti od životnih okolnosti u kojima se praktikuje. Kada ste u manjini, osim ako ste ludi, vaše ponašanje za stolom zavisiće od toga s kime jedete.

(Uključujući ovde i ljudoždere.) Prilagođavaće se običajima domaćina, u našoj metafori – socijalističkoj vlasti. Pogotovu ako nepridržavanje pravila dovodi do isterivanja sa stola. Vama ni jelo ni način jedenja možda neće prijati, ali to nećete pokazivati. Ako je potrebno, ako običaji zahtevaju, na kraju gnusnog obeda zadovoljno ćete podrignuti i domaćicu pohvaliti. Tome odgovara, glazbom praćeno, aklamiranje naših građana na idolopoklonstvenim litijama naroda. grapesofwrathrevisited
I ako nepristrasno upoređujemo javni moral jednog realsocijalističkog društva i moral jedne robijašnice, malo ćemo razlika ustanoviti. I jednim i drugim apsolutistički će vladati dva načela:

egzistencijalne nužnosti i memezisa. 

I na robiji i na slobodi moraćete sve svoje članove podređivati primarnim potrebama opstanka, a potom, da biste u tome uspeli, moraćete ih izvoditi u nekom od isprobanih i efikasnih memetičkih ključeva. 


U glavi „Otpori i Komoditeti” I knjige Godina koje su pojeli skakavci ispisao sam ove, za našu temu uvodne redove:

„Hoćete li biti odbojan prema nadzorniku zatvorske bolnice, u kojoj vršite ulogu administratora, i tako izgubiti mogućnost da na njegove oči, tokom ’lekarske’, ukradete lekove za one kojima su oni potrebni, a iz raznih im se razloga ne daju? Hoćete li, jer se plašite prehlade”, a to vas, dodajmo sada, i ponižava, „odbiti da izribate pod svoje ćelije, da biste se našli u podrumu, u vodi, koju nećete morati ribati, ali gde ćete pneumoniju svakako dobiti?

Hoćete li, u ime ljudskog dostojanstva – vašeg ličnog, zapravo, ne ljudskog – odbiti da činite sumnjive stvari koje drugog mogu spasti? Hoćete li, recimo, odbiti da lažete upravu zatvora, jer vam dobar odgoj i građanski moral zabranjuju laž, i tako vašeg sapatnika dovesti u tešku nepriliku, kao da vam dovođenje ikog u nepriliku ikakav odgoj i moral dopuštaju?”

Primećujemo, dakle, da se, na prvi pogled, moral zatvora i moral slobode bitno razlikuju. No kada bi se oni i stvarno razlikovali, naše poređenje između robije i socijalističke slobode ne bi bilo održivo, jer dva društva koja ne emituju isti moral ne mogu biti analogna.

Da li je, međutim, tako? Da li se naš moral na slobodi i robiji baš toliko razlikuje?

Uzmimo upravo one primere s kojima smo, kanda, tako nešto hteli da nagovestimo. Pitali smo se hoćemo li na robiji održati građanske moralne norme po cenu da ostalim zatvorenicima nanesemo zlo. Rekli smo da nećemo. Nipošto da nećemo. Da ćemo, da to izbegnemo, činiti sve što nam građanski moral, pa i naše moralno osećanje, zabranjuje: lagaćemo, varaćemo, obmanjivaćemo.

Krašćemo ako treba. Pa ponekad i nasilje vršiti. Da, i ubijati. Setite se samo premlaćivanja zatvorskih cinkaroša, tzv. ćebovanja! Kako bismo, međutim, morali postupiti prema uzansima građanskog morala? Ako vidimo da neko nešto krade, morali bismo ga prijaviti vlastima, kao što na slobodi činimo. Umesto toga, ako od robijaša krade, mi ga prebijamo, ako krade od uprave, mi mu aplaudiramo.

 Cinkarenje je takođe nemoralan, prljav čin. Trebalo bi ga kao takav prijaviti vlastima. Ali kako, kada je cinkaroša upravo ta vlast poslala? Kako se od nemoralnog čina, koji neguje i brani država, zaštititi moralnim postupkom? Tako nešto ne možete učiniti ni na slobodi. I kada na sudu dokažete da je dostava lažna, na osnovu nje će vas osuditi.

Ne možete očekivati da država na sudu obezoruža ljude koje je sama naoružala. Ako vas na robiji špijunira uhoda uprave, vi ga prezirete i premlaćujete. Ako robijaš u vaše ime špijunira upravu, vi ga u čelo ljubite i nagrađujete. Iako sam čin uhođenja pod svim okolnostima mora ostati prljav.

Tako se između slobode i robije uspostavljaju nove veze, koje ne moraju uvek biti sasvim jasne i reljefne, ali da postoje sumnje nema. I da razlike, moral kada je u pitanju, nisu tako nepremostive kao što na prvi pogled izgledaju. Robijaški je „nemoral” jedino malo neposredniji i otvoreniji od građanskog.

U zonu građanskog morala spada, razume se, i pitanje otpora. Na robiji ono nije aktuelno, jer je i idiotu jasno da za njega nema uslova. Ali ako za njega nema uslova ni na slobodi, onda je i ta sloboda – robija. A ako jeste, onda je odgovor dat.

Preživele iz nemačkih koncentracionih logora konstantno su maltretirali pitanjem zašto se nisu masovnoj anihilaciji oduprli. Slobodni zatvorenici narodnih demokratija pitani su zašto se protiv ograničenja građanskih sloboda nisu bunili. Nas, socijalističke robijaše, u doba kada Amnesty International još nije postojao, pitali su zašto, zaboga, nismo zahtevali ljudske uslove izdržavanja kazne?

(Pogledajte kako se drže Irci po britanskim tamnicama! Čak i govnima mažu ćelije da bi dobili ono što žele!) A građani na slobodi, zašto ne govore istinu? (Pogledajte kako se u tom pogledu ponašaju Francuzi! Oni čak i neistine govore, pa nikom ništa!)

Zašto ne govorite istinu? Zašto ne iznosite svoje mišljenje? Zašto ne tražite ovo? Što ne ištete ono? Što se, zaboga, za svoja bespravno oteta građanska prava ne borite? (Jeste li, molim vas, videli kako to čine Englezi?)

Bilo bi jednostavno odgovoriti da ništa od toga nismo smeli učiniti, jer bi nas pogodile posledice koje nismo mogli ili hteli da rizikujemo. (Na robiji svaki takav zahtev neminovno vodi u podrum. Na slobodi, na robiju, pa otuda opet u podrum.) I to bi, verovatno, bilo tačno za rani, konstitucionalni period realnog socijalizma. Kasnije, međutim, u eri njegove relativne zrelosti, odgovor valja dopuniti dejstvom novih faktora.

Prvi je, svakako, činjenica da se počehu javljati prvi destruktivni efekti dugotrajnog prilagođavanja. Onako kako se na robiji postepeno navikavate da opstojite lišeni tehnike bez koje život napolju ne možete ni zamisliti, i napolju se privikavate da živite bez izvesnih sloboda kojih se u drugim prilikama nipošto ne biste odrekli (i koje vam, dok ste iza rešetaka, izgledaju važnije nego kada ste bili izvan njih). I nije stvar u tome da vam one više nisu neophodne, pa ni potrebne. Stvar je u tome da o njima počinjete gubiti pravu predstavu.

Posle skoro pet decenija života u jednostranačkom režimu, ne treba se čuditi što i građani koji sebe smatraju za demokrate i liberale izražavaju sumnju u vrednost, pa i mogućnost višestranačkog. Njihove rezerve ne potiču iz poznavanja njegovog funkcionisanja u parlamentarnom poretku i eventualnih slabosti, nego iz potpune neobaveštenosti.

Neobaveštenost je dovela i do iščezavanja potrebe za njim, iščezavanje do usavršavanja neobaveštenosti. I ako se narod u nekoj budućoj demokratskoj Jugoslaviji suoči najpre s rđavim stranama demokratije, biće to zato što mu već pola veka nije dopuštana mogućnost da upozna one bolje i tim se putem pripremi i za rđave, kojih nesumnjivo ima.

Još gora situacija nastaje kada se neke od izgubljenih sloboda počnu, makar i u rudimentarnoj formi, obnavljati, pa se nenaviknuti građanin (naviknut, zapravo, na izvestan naopak red), suoči najpre sa njihovim rđavim stranama – fenomenološkim neredom i haosom, oličenim, recimo, u bezbroj političkih stranaka, čiji se programi ne razlikuju, a i imena su im slična. (Težina ropstva, kao i robijanja, naime, vremenom postaje sve lakša, a težina slobode sve teža.)

4 comments:

Anonymous said...

U kolikoj je meri BP bio religiozan? Naime iz njegovog romana "Vreme čuda" se vidi ironija prema religiskoj doktrini (dogmatizam je naravno prezirao), dok se pak u nekim drugim delima (uključujući film "Vreme čuda") vidi malo blagonakloniji pogled prema crkvi/religiji.

Anonymous said...

Poštovana Ljiljana,
Volio bih pitati da li postoje možda neki zapisi o nastajanju scenarija, samog filma i Pekićeve reakcije na film "Vreme čuda". Ukoliko postoji molio bih Vas da mi ih nekako dobavite ili na blogu objavite. Naime, pišem esej o tom filmu i jako bi mi takav jedan podatak značio.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Anonymous,
Ne postoje nažalost nikakave beleške u vezi scenarija za film "Vreme čuda". Čak Vam ne bih mogla pomoći ni oko reakcija na sam film. U vreme prikazivanja filma nisam bila u Beogradu a nekako se to poklopilo i sa osnivanjem DS pa mislim da je on bio najviše time okupiran. Međutim pokušaću da u njegovim intervjuima koji su štampani (Službeni glasnik) u knjizi "Zlatno doba dijaloga" pronađem nešto što bi Vam koristilo.
Srdačan pozdrav.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Anonymous,
pre svega veoma je konfuzno kada se dvoje potpisuju na isti način. No valjda će se razabrati kome odgovaram.
Pitanje Pekićeve religioznosti je dosta komplikovano i ne može se tako lako odgovoriti. On je izjavljivao da je agnostik. Pored toga je takođe u nekom intervjuu rekao da on nema problema sa Bogom nego sa Isusom Hristom kao sinom Božijim. Treba svakako odvojiti njegov odnos prema crkvi i prema religiji. Crkva je svakako dogmatična a religija je fluidna. Možda bi najviše odgovora našli u njegovim intervjuima "Zlatno doba dijaloga" (izdavač Službeni glasnik)jer je to ipak najmerodavnije.
Srdačan pozdrav.