Wednesday, May 29, 2013

Istorija

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Istorija nas nije proklela 

(tekst za jedan razgovor, 1991) 

1. Izlaskom iz zatvora promenio sam samo njegov model, iz stroge izolacije prebačen sam u grupnu sobu, iz pensilvanijskog, individualnog, transportovan u irski, kolektivni sistem izdržavanja kazne. I tu se lična biografija poklapa sa žalosnim usudom srpskog građanstva. Nada mnom je obavljena istraga, suđen sam, osuđen na petnaest godina i poslat na robiju. Nad građanstvom je, između dva poslednja rata, takođe vršena istorijska istraga – usled biološkog gubitka tokom prethodnih ratova, klasne nedovršenosti u evropskom smislu, insuficijencije vitaliteta, autentičnog građanskog morala i nacionalno-društvenih ciljeva, završena po njega nepovoljno – od 1944. do 1945. održano mu je suđenje, nađeno je krivim, osuđeno je zbog eksploatacije naroda, kolaboracije i izdaje, te, pošto je temeljno izeksproprisano, iznacionalizovano, iskonfiskovano, poslato je na poluvekovnu socijalističku robiju, koja je, izgleda, zamišljena kao doživotna. Ove uzastopne sekvence propasti nazivate: uvodom, zapletom, raspletom.

Na dobrom ste putu, uz jednu ispravku. Moj izlazak iz zatvora, gde sam uvek bio slobodniji nego na socijalističkoj slobodi, u ovaj drugi („izlazak unutra“), ništa nije rešio, ali je poslužio ličnom raspletu koji još traje i do smrti će trajati. Povratak građanskog duha sa dugogodišnje socijalističke robije takođe je tek prva, neophodna doduše, pretpostavka pravom raspletu koji iziskuje vreme. A kad se borite za slobodu ili pravdu, ljubav ili sreću, ne gledajte u sat, pa ni u kalendar. Jer, svaki je rasplet uvod nekom novom zapletu.

2. Nemam ja moralno pravo ni na šta. U svakom slučaju, ni više, ni manje od bilo kog građanina. Ako mislite da, uz kontinuiran otpor komunističkoj ideologiji i represiji, izvesne kompromise sa realnošću nisam pravio, varate se. Nadam se jedino da su retki, iznuđeni – a koji nisu? – srazmerno beznačajni i da njima nikog i ništa do vlastitog samopoštovanja nisam oštetio.

Pravo na naklonost prema demokratiji ne daje biografija, ma kakva bila, već iskreno uverenje da jedino u parametrima tog najpodnošljivijeg od svih u načelu nepodnošljivih društvenih sistema možemo živeti zajedno, kao ljudi, kao građani, kao nacija; da samo u okviru njenih „pravila igre“ možemo pomiriti disparatne lične, grupne, nacionalne i sve ostale interese na koje smo, kao ljudi, nepovratno osuđeni.

I upravo su ti interesi racionalno jemstvo da je demokratija i na Balkanu moguća. U Srbiji je, uostalom, ma kako u današnjem smislu defektna, već postojala; postojala je u izvesnim aspektima života Austrougarske, duhovne i civilizacione matrice jugoslovenskog severa i zapada. Balkan je „užaren“ zbog odsustva demokratije, a ne prisustva nekog istorijskog prokletstva oličenog u „Istočnom pitanju“.

Jer, ni po civilizaciju ne moramo samo na Zapad. Vertikalom balkanske povesti spustimo se do vizantijske i helenske civilizacije, pa ćemo među arheološkim političkim iskopinama ovog tla naći veliku Atinu i prvu evropsku demokratiju.


3. Emocije i strasti ne moraju biti mana po sebi. Zar je mana strasno prizivati razum? Zar je mana s viškom osećanja, strasnički dakle, zahtevati pravdu? Zar je porok strasno žudeti za slobodom? Zar mladići i devojke „plišane evolucije“ nisu bili – i strasni i nevini, nevino strasni, i zar to nije upravo ono najplemenitije, najčistije, najčestitije u njihovom buntu? Drugo je pitanje čemu mi, navodno zreli ljudi, te balkanske viškove sentimenta i temperamenta posvećujemo. Moraćemo ubrzo da ih posvetimo novim, pravim ciljevima umesto večnom ispravljanju konsekutivnih zabluda i zabluda savremenih nacionalno-socijalističkih ideja. Ili ćemo doživeti da o ozbiljnim stvarima, koje se tiču nas i našeg naroda, drugi u naše ime razgovaraju.

4. Civilizovan razgovor ne pretpostavlja samo pažljivo slušanje sabesednika već i naziranje razloga s kojima on nešto zastupa, brani, predlaže. Kad te razloge budemo shvatili, razumećemo i njegove reči. Ne pre. Kad ih shvatimo, moći ćemo i od njega očekivati poimanje naših stavova i razloga za njih. Tek tada možemo pristupiti fundamentalnom cilju svakog ozbiljnog političkog razgovora – nalaženju kompromisa.

Sve dok naši lični i politički razgovori budu proklamacije ljudi, koji su uz to i gluvi, a u najvećem broju i nekompetentni, dok dijalog ne postane, umesto oruđe obračuna, instrument saznanja, neće biti ni sredstvo sporazumevanja. Ako ne razumem svoje literarne junake koji drukčije misle od mene, neću moći ubedljivo ni da ih opišem. U tom smislu profesionalna savest potpomaže moje demokratsko uverenje i podupire moje demokratsko ponašanje.

Skepsa koja, kažu, obeležava moj beletristički tropos, međutim, smeta političkim uverenjima da se ispolje s više kategoričnosti, pa time i, makar prividne, ubedljivosti, što me diskvalifikuje kao praktičnog političara. Ako se o nesumnjivoj šteti može govoriti, onda je, sa strane umetnosti, u pitanju gubitak vremena, ali samo onda ako je moj rad uopšte vredan; sa strane politike, eventualna šteta, ako zabludu branim, nikad se ne vidi odmah.

Danas se kupuje, sutra plaća. Ukratko, otkako je – prinudno, naravno, nipošto voljom komunista – došla tzv. demokratija, koju sam oduvek želeo i za koju sam se koliko sam mogao borio, nisam napisao nijedan suvisli literarni redak. Ova i ovakva demokratija ubila me je kao pisca, a nije rodila kao političara, te sam sad u – limbu. Što se tiče Andrića, vreme u kojem se on bavio politikom – premda posredno jer posredi je diplomatija – drukčije je bilo od našeg.

Niti je upražnjavanje politike bilo tako skupo, niti baš tako neizbežno i neophodno kao danas. Njega je, kao i Miloša Crnjanskog, u tu nevolju uveo dr Milan Stojadinović, jedan od najimpresivnijih državnika međuratne Jugoslavije. Život u diplomatiji odgovarao je karakteru Ive Andrića, ali ne i Crnjanskog. Verujem da je od toga Andrićevo delo imalo neposredne koristi, koja bi se strukturalnom analizom možda mogla i dokazati. Kod Crnjanskog ne mislim da takva interakcija postoji.

5. Pisci nisu jedan entitet. Imate ih koji su nagrade primali dok su bili u saglasnosti s poretkom, pa i njegovi saučesnici, a kad su se od njega odvojili, odvojili su ih i od svake mogućnosti za bilo kakvu nagradu, čak i kad su je bezuslovno zasluživali. Stoga i razumem odluku Dobrice Ćosića da odbije nagradu Narodne biblioteke. Imate drugih pisaca, to je, čini mi se, moj primer, koji se nikad s režimom nisu slagali i to su, manje-više, jasno i otvoreno ispoljavali, pa ipak su, s vremena na vreme, nagrađivani, isključivo književnim, doduše, nikad državnim nagradama.

(Čak mi ni orden Srebrne zvezde za zasluge za narod, dodeljen pre deceniju, nikad nije uručen, jedino meni od svih nagrađenih.) Ovu, za realsocijalizam izvanredno čudnu pojavu je na znamenitoj VIII sednici, na kojoj smo, vele, opet proglašeni Srbima, uočio general Nikola Ljubičić, pa je prema Politici ekspres, izjavio: „Borislav Pekić, na primer, javno kaže da je antikomunist, a mi mu dajemo nagrade.“

Kad sam to, pre nekoliko meseci, saznao, napisao sam pismo generalu Ljubičiću u kojem sam se izvinio za svoje neoprostivo neznanje u pogledu izvora tih nagrada. Mislio sam, naime, da su mi Njegoševu, NIN-ovu, Goranovu, nagradu Udruženih izdavača, Udruženja književnika Srbije, „Miloš Crnjanski“, „Jakov Ignjatović“ itd., itd., dali odgovarajući žiriji, a ne država, SKJ ili JNA, te da sam u vreme njihovog dodeljivanja znao ko je stvarni nagradodavac, pouzdano ih ne bih primio, jer sam imao sreću da, od kada sam ih nekako stekao, svoja demokratska i antikomunistička uverenja nisam imao razloga da menjam, čak ni da korigujem. Sad je, naravno, prilično kasno za neko vraćanje.

Kasno i patetično. Malevich1.JPG

6. Trošiti što manje reči – to nije zbog Andrićevih uputstava – jer taj veliki pisac nikad mi ni u čemu nije bio uzor – nego na Trgu slobode se dogodilo da sam u poslednjem času odlučio da govorim. Kad sam već na tribini morao da kisnem, da to bude s dobrim razlogom. Prosto – nisam se pripremio i zato sam bio kratak, mada, u pisanju, nisam po lakoničnosti čuven.

A kad sam već pred mikrofon stao, činilo mi se da je imperativno valjalo izreći dve poente: istaći razliku između izvesnosti da nas je mart 1941. uveo u nacionalnu tragediju i neizvesne nade da će posledice marta 1991. biti srećnije, a potom da će se, u potporu tim nadama, srpska demokratska opozicija boriti svim legitimnim sredstvima: u parlamentu i van njega podjednako, sa željom da će potreba za vanparlamentarnim otporom nestajati kako bude nestajao nedemokratski pritisak, nasuprot volji izbornog tela nesrazmerne socijalističke većine u Narodnoj skupštini, socijalističke vlade i predsednika naše republike.

7. Za razliku od državne televizije, koju svi plaćamo, i komunisti i antikomunisti, pa od nje očekujemo nepristrasnost i ravnodušnost prema našim užim stranačkim interesima, mislim da Politika kao nezvaničan organ SPS-a treba da ostane kakva je bila. Ako je to uopšte moguće, još pristrasnija da bude. Očajan sam bio kad sam, po dolasku gospodina Prlje u uredništvo lista, uočio diskretan napor da se bude nešto pošteniji u informisanju. Odsustvo „Odjeka i reagovanja“, koji su mi omiljeno relaksaciono štivo, opustošilo mi je jutro, pa od sada moram čitati kriminalne romane.

Politika se, vidite, kod nas smatra nacionalnom institucijom. Zašto, nisam pametan. Uveravam vas da moje sumnje nisu vezane za činjenicu da je Vreme, njen predratni konkurent, pripadalo Stojadinovićima, porodici moje supruge. Ne verujem da posednički instinkt, jak kod mene, odviše utiče na moju podozrivost prema naslednoj demokratičnosti Ribnikarovog lista, o njegovoj ličnoj demokratičnosti da i ne govorim.

Posle rata beše u rukama Kompartije, ne manje od stare Borbe (u zgradi starog Vremena). Uverenje da je Politika uvek bila nepristrasna pretežno je psihološke naravi i spada u masovne halucinacije. Ako je prelistate od prvog posleratnog broja do danas, kao što sam zbog projektovanog romana Graditelji ja učinio, to će vam biti očigledno, ma koliko će skupo koštati jetru. Bilo je dosta slučajeva kad je i od

Borbe bila bezočnija, rigidnija, nemilosrdnija. Sadistički je, 1945. i 1946, uživala u davljenju legitimne srpske demokratske opozicije, brutalno ugušene pošto je samozatajno odigrala samoubilačku ulogu davanja međunarodnog legitimiteta jednoj krvavoj tiraniji. U međuvremenu, protesti protiv njenog aktuelnog pisanja nemaju u vidu njen stav prema događajima nego frapantno odsustvo informativne istine o njima. Niko ne debatuje pravo jednog lista na vlastiti komentar, pa ma bio krajnje pristrasan; u pitanju je nepristrasno izveštavanje.

To je pitanje profesionalne časti jedne od najuticajnijih profesija svakog modernog društva. Najpre mi saopštite istinu, gospodo, a onda koliko god hoćete povodom nje lažite! Londonski Daily Telegraph je, eto, izrazito konzervativan, ali besprekoran u informativnom delu.  

8. Potpisnik sam peticije za smenjivanje predsednika Republike Srbije, Slobodana Miloševića, najpre zato što je to moje ustavno pravo, čak i po Ustavu kojim ni najmanje nisam oduševljen, mada to, naravno, nije nikakvo objašnjenje. Neposredan povod je uverenje da je predsednik, u najmanju ruku, moralno odgovoran za nesreću od 9. marta 1991. Činjenjem ili nečinjenjem, svejedno. Mogao je i morao da interveniše, jer nije predsednik samo svojim biračima nego i nama koji za njega nismo glasali.

Širi razlog je predsednikova autokratska, opsolescentna, socijalistička politika, koja ne garantuje Srbiji građansku, demokratsku, evropsku i autentično srpsku orijentaciju, pa time ni budućnost, a o nesrećnom položaju Srba van Republike i kosovskom „istočnom pitanju“ Srpstva da i ne govorim.  

9. Sastajanje čelnika republika podseća me na beskrvne vojne pučeve u Argentini. Da se izlišno ne ubijaju vojnici – u međuvremenu izobilno su egzekutirani i masakrirani civili iz opozicije – sastanu se, uz čaj, komandanti mornarice, kopnene vojske, avijacije i policije, te jedni drugima saopšte čime za građanski rat trenutno raspolažu, pa onaj ko je za stolom logistički najjači preuzima vođstvo hunte, a njegov prethodnik odlazi u luksuznu konfinaciju da sačeka promenu snaga u svoju korist.

Jadnu šalu na stranu – jadnu, jer se vaše pitanje naših života i života naše dece tiče – način na koji nas predsednici jugoslovenskih republika mrcvare, groteskan je, neustavan, vanparlamentaran, a iznad svega belodano neuspešan.

10. Od 9. do 14. marta građani su se dogodili. Simultano, a protiv njih, i srpska socijalistička država u obliku policijskih pasa i ljudi, od kojih su psi bili čovečniji, hemijskih, gumenih i hidro sredstava, bojevih metaka, najzad, od svega aktuelno najbezazlenijih ali potencijalno najopasnijih, tenkova.

Ishod je bio kakav je bio. („Dogodilo se“, naime, „što se dogodilo“, ili „bilo je kako je bilo“ ili „reklo se što se reklo“, nov je, dosad nepoznat model orvelijanskog uništenja jezika, a s njim stvarnosti i njene istorije. Predlažem stoga da objavimo: „Tokom srpske istorije desilo se što se desilo, te smo mi, takvi kakvi smo, dospeli dovde gde smo, pa ćemo uraditi što budemo uradili, a posle videti šta nam još preostaje da vidimo“, te da potom savesno svi pređemo na svoje zadatke, ma kakvi da su.)

Ishod je, dakle, poznat. Na ulicama Beograda, i u užasnutim očima instant-hrišćana iz Anketnog odbora Skupštine Srbije, koju je Uskrs sprečio da otkrije istinu o 9. martu već na prvom zasedanju nego će to pokušati ovih dana, ukoliko se, naravno, opet nešto ometajuće ne desi. Njegove je vidno pacifistički nastrojene članove toliko užasnula drskost vandalskog naroda, koji za razliku od njih niko nije izabrao, da su u saslušavanju svedoka iz MUP-a zaboravili ovima postaviti ijedno stvarno relevantno pitanje, pogotovu ona delikatnija, kao što je veza između policije i vođstva republike, pa je izgledalo da policija njih saslušava, a ne oni nju.

Tu se, priznajem, ministar Bogdanović pokazao gospodinom. Nije insistirao na odgovorima. Članovi su srazmerno dobro prošli, što se za izvesne poslanike, učesnike demonstracija, s obzirom na ministrova upozorenja, ne bi moglo reći. Savetujem im da, umesto imuniteta, pod krevetom drže ćebe i četkicu za zube. Nastavak međustranačkog pomirenja, započetog dirljivim odlaskom ozarenih, laktovima zakvačenih poslanika većine i manjine među „našu mladost i budućnost“, čim je povesni susret istine i laži završen, nastavljen je giljotiniranjem debate o Izveštaju Anketnog odbora.

Masakriranje opozicije (najamnika zna se sve čega i koga), po dijalektičko-kasapskom modelu iz Brozove ere, skladno je odmenjivano povremenim apelima socijalističkih mirotvoraca za jedinstvom svih Srba sveta i civilizovanim ponašanjem. (Civilizaciju smo, takođe, tek pre nekoliko godina otkrili, inače nikad ni pominjana nije, nekmoli praktikovana.) Bivša proleterska avangarda, znamenita po obzirima, zahteva još i finoću, delikatnost, toleranciju, a osobito probranost manira.

Buržoaski parlament, naime, može da bude arena okrutne političke borbe, ali socijalistički, kad smo jedva do njega došli – i to je najnovija originalnost od mnogih s kojima smo decenijama usrećivani – on je, prema zamislima većine, neki mutant između škole dobrog odgoja za bogate udavače, kvekerskog zbora i rimskog cirka, gde se sudbina hrišćanske manjine unapred zna, iako ume da potraje.

No comments: