Thursday, October 04, 2012

Dama s krznom

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

“DAMA S KRZNOM” Ko ima uho neka čuje …

Kao Gregor S. mi s čežnjom i stidom pamtimo ljudsku prošlost. Prošlost je “Dama s krznom” , na koju, dok zidom puzimo, polažemo svoj klizav i mekan trbuh. Ona je naša čežnja i naš stid. Ona u sebi objedinjuje sve što smo bili i što smo mogli biti pre nego što smo se jednog dana probudili kao bubašvabe. Senke u radnim keceljama iznose pokućstvo iz naše sobe (kao što događaji u krvavim keceljama iznose iz naše istorije smisao).

Nestaje stolica, s koje je majka slikala svoja impresionistička platna; fotelja bake Desanke, divovski Bidermajer s krvavocrvenom presvlakom; drveni skelet za uniformu ulanerskog časnika, a s njim za uvek i njegova figura, hladna i uska kao vodeni stub … yeah_right

Mi se ustežemo da ozakonimo svoju izlišnost – i da joj time damo, ma i naopak, neki smisao – da priznamo svoju inferiornost prema očevima. Inferiornost pred neprijateljem. Inferiornost pred vlastitim idejama, (ukoliko su vlastite, naše, ukoliko su naše ikad bile). Inferiornost pred životinjama koje uspešno žive, iako u tome ne traže nikakav smisao.

Pred nebom koje seva, ne znajući za uzaludnost, pred travom koja raste, iako nema cilja, pred predmetima koje smo nazvali mrtvim samo zato što je njihova molekularna dinamika drukčija od naše, čak i pred mrtvima. I ako mrtvi, oni nešto preduzimaju. Oni se raspadaju …

Građanin nije Gregor S. koji se sve do kraja bori za svoje sećanje na “Damu s krznom” Za ono što sada sublimira njegovu čovečnost u rožnatoj ljusci kukca. Građanin je danas Hamlet u šlafroku. On izvodi psihološke eksperimente sa Ofelijom, pa i čitavim Elsinorom (Danskom), o konačnim stvarima razmišlja kao kakav penzionisani nemački profesor lepe književnosti i okultno ćaska s mrtvim ocem.

On ubija zato što od ljudi misli da su pacovi. A zatim deklamuje … Čini nam se da je svet pun pitanja. A svet nije nikakvo pitanje. Svet je odgovor. Odgovor na pitanje ko zna kada i zašto postavljeno. I mi smo tek odgovor na ko zna kakvo pitanje … Kliziti zidom prema slici “Dame s krznom” …. U butini imati jabuku koja truli. Zaboraviti najpre kako se govori, a potom gubiti misao. Od podvorkinje, najzad, lopatom biti pokupljen i iznet na đubre iza kuće …

2 comments:

Anonymous said...

Kakve misli, kakav stil! Ovo više nije pisanje, ovo je seciranje, ovo je jezička i misaona hirurgija!!!! Taman kad sam pomislio da me Pekić ne može više iznenaditi, naleteo sam na ovaj tekst. Ne mogu da verujem da ga ranije nisam pročitao! Dubok poklon senima velikog Borislava!

Predrag Antonijević

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Predraže,
Još ćete naći mnogo Pekićevih bisera iz knjige Tamo gde loze plaču. Biće štampana verovatno krajem godine.
Srdačan pozdrav.