Monday, July 18, 2011

Nikotinsko potanje

Sabrana pisma iz tuđine XXV
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.
„Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

NI­KO­TIN­SKO IS­TOČ­NO PI­TAN­JE ZA­PAD­NE CI­VI­LI­ZA­CIJE

Od­mah ću reći da sam stra­stan pušač. To će ob­ja­sni­ti moje di­le­me i užas kad sam do­znao da se od 1. apri­la u BBC-u neće pu­ši­ti i da to nije glu­pa pr­vo­a­pril­ska šala, nego kr­va­va po­li­ti­ka ame­ri­ka­ni­zi­rarnh En­gle­za koji, po ugle­du na am­bi­ci­o­zne pre­ko­mor­ske učitel­je, kad rade ne­što, rade to pi­o­nir­ski do­ kra­ja; kad trče, jure do smr­ti; kad sla­be, mršave do ko­sti; kad zube leče, vade i bo­le­sne i zdra­ve. Ame­ri­kan­ce raz­u­mem.

To­li­ko toga ima­ju da na­dok­na­de, Evro­pu u oma­ška­ma da stig­nu! Mo­ra­ju se žuri­ti. Ne raz­u­mem En­gle­ze. Oni su većinu oma­ša­ka s uspe­hom is­pro­ba­li. Ni­kakva­ im­ hit­nja ­ni­je­ nužna. A ni „en­gle­ska“ nije. Po­go­to­vu ne ra­zu­i­nem BBC. Od du­va­na u nji­ho­vim di­lu­vi­ja­i­nim stu­di­ji­ma, osim sta­ti­stički, još niko umro nije, a tro­je­ je umr­lo od le­gi­o­nar­ske bo­le­sti, sme­š­te­ne u ce­vi­ma pročišćivača va­zdu­ha. One ni do da­nas nisu očišćene. Za ute­hu čiste se pušači.

fd_OnlyaMoment
Mo­gao sam to i očeki­va­ti. Ne­dav­no sam na lon­don­skom ae­ro­dromu Hi­trou pro­šao kroz pa­so­šku kon­lro­lu, požudno mi­sleći na prvu ci­ga­re­tu koju ću za­pa­li­ti iz­van En­gle­ske, u slo­bod­nom lim­bu između nje i moje zem­lje.

Upu­tio sam se tamo gde sam očeki­vao da nađem pušačku zonu pre­tvo­re­nu u ka­ran­tin za du­van­ske sa­mo­u­bi­ce. Ni­je­ je bilo.

Uhva­ti­la me pa­ni­ka. Une­zve­re­no sam lu­tao ho­lom po kome su se­de­li oho­li nepušači, ko­li­ko sam vi­deo niš­ta zdra­vi­ji nego dok su pušili, ali znat­no mr­zo­vol­jni­ji.


Većina je žva­ka­la hra­nu što će se otrov­nom tek su­tra po­ka­za­ti. Već sam sebe vi­deo kako se vraćam u de­tinjstvo i pu­šim u klo­ze­tu. čak sam se ob­ra­do­vao. Jav­na ci­ga­re­ta ni­kad ne do­stiže slat­ku aro­mu taj­ne. Onda ugle­dah bi­za­ran pri­zor. Is­pod ta­ble s pre­zri­vim nat­pi­som „Do­zvol­je­no pu­išen­je!“, bilo je dva tri reda za­u­ze­tih sto­li­ca, a u ko­ri­do­ri­ma iz­me­du njih ti­ska­li su se ćudji­vi, une­zve­re­ni Iju­di, gu­ta­jući ne­ko­li­ko ci­ga­re­ta od­jed­nom.

Nisu ih pušili, jeli su ih. Ugu­rah se među ove ma­ni­ja­ke i za­pa­lih svo­ju. Svu­da oko nas se­de­li su bivši pušači jake vol­je. In­ten­ziv­no su nas pre­zi­rali kao sla­biće i mr­ze­li kao tro­vače, ali kao da nam na gre­hu po­ma­lo i za­vi­de. Ci­ga­re­ta koju sam to­li­ko želeo dobi ukus sla­me. Ba­cih je i u klo­ze­tu za­pa­lih dru­gu. U avi­o­nu sam pu­šio bez pre­da­ha, zna­jući da će mi jed­nom i to za­do­voljstvo biti us­kraćeno.

U lon­don­skom me­trou pušačima je za tro­van­je bilo pre­pušteno samo par va­go­na. Sada su im i oni ote­ti. U mno­gim se bi­o­sko­pi­ma ne puši, te su fil­mo­vi po­gu­bi­li do­bar deo umet­ničke draži. Iz­ve­sne dame ne ­tr­pe du­van pa je i lju­bav osta­la bez svr­he koju je de­li­la s do­brom ciga­re­tom.

Pošto se ni po čeka­o­ni­ca­ma više ne puši, en­gle­ska bes­kraj­na čekan­ja u redu, koja je to­plo pre­po­ručivao Džordž Mikeš, iz­gu­bi­la su sva­ki smi­sao osim smi­sao jačanja ka­rak­te­ra, stra­na­ca uglav­nom, jer ga En­gle­zi i ova­ko po­se­du­ju. Kako se ne puši ni po usta­no­va­ma, ne is­pla­ti se više ni ra­di­ti, ali to se ovde ni­kad i nije is­plaćiva­lo. Do iz­jed­načenja pu­š­en­ja s du­šev­nom okrut­nošću, osno­vom za raz­vod bra­ka, i pre­mlaćivan­ja be­sti­jal­nih pušača na uli­ci, ame­ričkog načina pročišćavan­ja va­zdu­ha, u Bri­ta­ni­ji se još nije do­spe­lo, ali se i ka tome ide.

Ni­ko­tin­sko pi­tan­je nije, na­rav­no, stvar je­di­no ličnog zdra­vl­ja i pra­va da ga ru­i­ni­ra­mo kad i kako hoćemo. Ono se tiće ko­mu­nal­ne hi­gi­je­ne i opš­te slo­bo­de. Kao što moja slo­bo­da može do­pi­rati samo do gra­ni­ca tuđe, i moje pra­vo na sa­mo­u­bi­stvo sme iči samo do­tle dok ne ubi­ja dru­ge. To raz­u­mem i zato sam spre­man da pu­š­im u klo­ze­tu.

Raz­u­mem, takođe, da moj hro­nični bron­hi­tis, moja ci­ga­ret­na ast­ma s em­fi­ze­mom, moj buduči du­van­ski rak, moje osla­be­lo srce, mo­ji­ za­pušeni krv­ni su­do­vi, moja ak­tu­el­na ni­ko­tin­ska se­ni­li­ja, sve to umnoženo s ukup­nim bro­jem pušača, izbeživim bo­le­sti­ma op­te­re­du­je si­ro­ma­šno zdrav­stve­no i so­ci­jal­no osi­gu­ran­je, već do­vo­ljno za­po­sed­nu­to lju­di­ma ru­i­ni­ra­nim za­tro­va­nom hra­nom,vo­dom, va­zdu­hom, a pre ­sve­ga dru­štvenom kl­i­mom našeg pro­svećenog živo­ta. Nije pra­vo da ne­vi­ni plaćaju tuđa ne­kro­fil­na uživan­ja.

Sve ovo, eto, raz­u­mem, i pošto en­gle­ski pu­ri­tan­ski ka­rak­ter ne­mam da se du­va­na od­rek­nem, ni jake zube da nji­ma pri­državam lulu, pa ni nov­ca za sku­pe tom­pu­se, spre­man sam da povučem kon­se­kven­ce ­i o­sta­tak ­svog­ bed­nog živo­ta ­pro­ve­de­m u klo­ze­tu.

Ne­š­to ipak ne raz­u­mem. Atlan­tik na oba­le Bri­ta­ni­je re­dov­no iz­ba­cu­je ­ja­ta he­mi­ka­li­ja­ma po­tro­va­nih riba i u ma­snoj naf­ti­ ja­ta po­gu­iše­nih pti­ca. Bri­ta­ni­ja moru vraća prl­ja­ve ot­pat­ke svo­je vik­to­ri­jan­ske in­du­strij­ske za­o­sta­lo­sti. S bri­tan­skim va­zdu­hom je u plo­do­tvor­noj raz­me­ni.

Uzi­ma­jući mu ozon, daje mu ki­se­le kiše, ben­zin­ska is­pa­ren­ja, smr­to­no­sne ga­so­ve. Iz ­bri­tan­ske­ zem­lje­ va­de ­se čisti me­ta­li, a u nju ­tr­paj­u prl­ja­ve­ ra­di­o­a­ktiv­ne de­po­ni­je. Nema bri­tan­ske hra­ne koja u ovom ili onom tre­nut­ku nije de­nun­ci­ra­na ­ka­o­ za­gađena i o­pa­sna­ za ljud­sku upo­tre­bu. Ne­ma ­vo­de ­za koju sme­mo reći da je ar­ka­dij­ski pit­ka. Nema pro­iz­vo­da za koga pouzdano zna­mo da je za život­nu sre­di­nu bez­o­pa­san.

Bri­ta­ni­ja ­je ­ma­sov­na i ma­siv­na ­klo­a­ka u o­ke­an­skoj ka­na­li­za­ci­ji koja je ob­li­va.

An­ti­duvan­ski ar­gu­men­ti, ne­o­spor­ni, prem­da mal­ko krvožedni, po­sta­ju sum­nji­vi tek kad shva­ti­mo da nas to isto pre­pla­š­e­no dru­štvo, ta ista brižna država, ta ista čove­kol­ju­bi­va na­u­ka, na jed­noj stra­ni štiteći od ni­kotinske smr­ti, na dru­goj sa­svim ko­mot­no truju ben­zin­skim is­pa­ren­jima, ki­se­lim ki­ša­ma, nu­kle­a­rnim smećem, zagađenom hra­nom i svo­jim uprav­nim glu­po­sti­ma, i još zah­te­va­ju od nas da ih hva­li­mo.

Zar nije pra­ved­no da nam bar na­u­ka i vla­da pra­ve dru­štvo u klo­ze­tu.

2 comments:

Jelena Dorosev said...

Borislava Pekica sam upoznala 78 ili 79.u Hotelu Crna Gora u tadasnjem Titogradu.To je bio kratak susret u drustvu mog nekadasnjeg saputnika slikara Urosa Toskovica.Blic razgovor o Pekicevoj vegetarijanskoj ishrani.A ja sam takodje strastan pusac i tako sam se ustezala da ne zapalim cigaretu,misleci da covek vegetarijanac sigurno ne pusi.Uvek sam se divila njegovom uzvisenom duhu,a tom divljenju je tada doprinela i njegova asketska pojava.Sada mi je mnogo lakse,kad citam sve ove redove o pusenju,kao da sam ih ja napisala.Londonski aerodromi su jos najljudskiji.Tamo vam dozvole da izadjete negde napolje,na neko parce prljavog asfalta,gde staff pusi.Ali minhenski aerodrom 2007 je prevazisao sve.Konstruisali su na nekoliko mesta aerodromske zgrade male staklene boksove gde mozete da udjete i pusite do mile volje ako izdrzite.Tu moze da stane tesno pet ljudi i kada udjete mozda ni ne morate da trosite svoje cigarete,dovoljno je da udisete par minuta.A kako to spolja izgleda mozete zamisliti,neopisivo ponizavajuce.I da, nema zivotnog coska gde nismo zatrovani i fizicki i duhovno.Hvala vam,da sam ovo znala 70-ih mozda bi nam uz cigaretu i razgovor tekao drugim tokom.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Jelena,
Mnogo Vam hvala na ovom prilogu i neobično se radujem da ste ne samo sreli Pekića nego da ste u njegovom društvu proveli neko vreme.
Što se pušenja tiče, i na londonskom aerodromu više ne postoji nijedno mesto gde se može zapaliti cigareta. Teror nepušača je neprijatan. Hvala bogu da u Beogradu može svuda da se nađe mesto gde se može na miru sedeti i uživati u cigareti. Razgovor ne može biti ni lep ni prijatan ako čovek stalno misli gde će i kada zapaliti.
Najsrdačnije Vas pozdravljam.