Friday, June 03, 2011

Vreme čuda

Odmor od istorije LXXXVIII deo
Publikovano u Beogradu, BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

VREME ČUDA

Dragi članovi i prijatelji Demokratske stranke!

Vreme čuda je vreme u kome se događaji ne drže ljudske logike, nego uzimaju slobodu da se zbivaju po nekoj svojoj tajanstvenoj, neobjašnjivoj. Zato je to vreme haosa. U njemu ništa unapred ne znamo, ništa ne možemo predvideti, ni u šta se pouzdati, ničemu poverovati. Sve je neizvesno sem osećanja da smo nesrećni jer smo u rukama neznanih sila koje se igraju sudbinom nas kao ljudi i građana i sudbinom našeg naroda.

MEN-02-DIN005

Samo u vremenu čuda jedan istorijski narod kao što je srpski ponovo mora da se bori za opstanak, svoje jedinstvo i pravo na zaj ednički, slobodan i pirosperitetan život.

Samo u vremenu čuda njegova vlada može s njim, njegovim slobodama i budućnošću njegovog potomstva da bez njegovog znanja i znanja izabranih mu predstavnika trguje kao da se ne nalazimo u istoriji nego na stočnom vašaru.

Samo u vremenu čuda njegova vlada može istrajavati na neproduktivnoj socijalističkoj formuli društvenog života koja nas je tokom skoro pet decenija mrcvarenja dovela nadomak materijalne, duhovne, moralne, pa i istorijske smrti.

Samo se u vremenu čuda pokušaj povratka Evropi iz zaludnih afroazijskih izbivanja izvodi uvođenjem afroazijskih metoda u politički život.

Samo se u vremenu čuda uvođenje u tržišnu privredu obavlja učvršćenjem društvene svojine, temelja svake totalitarne vlasti i prvim uslovom njenog održanja.

Samo u vremenu čuda se razvijanje privatne inicijative, prvi uslov narodnog blagostanja, dokazuje zavođenjem varvarskih poreza i otežavajućih zakonskih propisa.

Samo u vremenu čuda jedna socijalistička vlada može predlagati zakon o štrajku koji je ispod standarda i najkonzervativnije evropske države, zakone koji štrajk praktično odvode u oblast mašte.

U zdravom vremenu i svetu neophodna štednja počinje od države, skupe i kad je najjeftinija; samo u bolesnom vremenu čuda i kod nas počinje od građanina, radnika, privrednika, zemljoradnika i stvaraoca, bez kojih nikakve države nema ili ako je ima — nikakva je.

U zdravom svetu i vremenu činovnici opslužuju građane, samo kod nas, u vremenu čuda, građani služe činovnicima.



Svuda je državna penzija, za sve jednaka ili bar približna — svetinja o kojoj se staraju razboriti i časni tutori. Kod nas, u našem vremenu čuda — ona je vreća iz koje se, prema potrebi, uzimaju uši da bi se krpilo nešto što se ne usuđujem da pomenem, i obrnuto, naravno.

Svuda je država u prvom redu sigurnost i pravda; kod nas, u vremenu čuda, ona je osnovni uzrok nesigurnosti i nepravde.

Svuda se, nažalost i u normalnom vremenu i svetu, stiču nezaslužene povlastice, vara i krade, ako se može i dok vas ne uhvate, a onda se bezuslovno snose posledice, samo je u našem vremenu čuda opšta korupcija podignuta do društvenog načela opstanka a posledice su ili zaborav ili unapređenje.

Samo u vremenu čuda snaga caruje a um valja klade, te država sprema svoju decu u prošnju i kod kuće i van zemlje — pri tom ih još i rđavo sprema — a kad se ta deca pobune, umesto očinskom brigom, obavija ih suzavcem i otrovnim gasovima, i zasipa gumenim mecima.

Samo u vremenu čuda se misli da neko može biti demokrata a ne biti antikomunista, što je kao kada bi bili gurmani koji ne vole da jedu.

Samo u vremenu čuda, opozicija je čudo kome u Narodnoj skupštini vladini poslanici, izabrani glasovima jedva polovine biračkog tela, što živog što vampirskog, ne mogu da se načude, nego joj prebacuju da vlast želi, a to je bar kod nas, u našem čudu, nemoralno. Hteli smo opoziciju. Oni je nisu hteli. Najzad nam je stisnutih zuba dadoše. A mi, nezahvalna bagra, nikad siti. Sad i vlast hoćemo. Zar to nije čudno? Ako smo već hteli da budemo opozicija, zar nije prirodno da to zauvek ostanemo. Jer mi to, izgleda, jedini umemo.

Samo u našem vremenu čuda se od parlamenta — mesta bespoštedne političke borbe — zahteva tolerancija, čak i finoća koju su vlastodršci uništili u našim životima i traži sloga, s tim, naravno, da se složimo sa njima.

Samo u vremenu čuda poslanici vlade pljeskaju kad neko od debate odustane i tako se odrekne jedine obaveze zbog koje je biran. U takvom vremenu i takvoj zemlji ministar policije kupa se u ovacijama, a narod pod hladnim policijskim tuševima.

Samo u vremenu čuda se jedna vlada ponaša prema Narodnoj skupštini kao prema zboru maloumnika — što u pojedinim slučajevima, ali bolje je da ne produžim — kojima je umesto rečima razvojni program propasti potrebno objašnjavati dijapozitivima, mal' ne na školskoj tabli crtati.

Samo u vremenu čuda, kod nas, predsednik republike o pšti sa svojim narodom i njegovim Parlamentom putem proklamacija, ako se voda, gas, pendrek i tenkovi trenutno zanemare.

I tako bi se obeležja domaćeg vremena čuda mogla u beskraj terati, ali to ničemu ne vodi. Sve to znamo, vidimo, osećamo. Nečeg možda nismo sasvim svesni.

Rekoh da je vreme čuda ono u kome se događaji ne drže ljudske logike, no uzimaju slobodu da se zbivaju po nekoj svojoj tajanstvenoj, neobjašnjivoj volji. Nisam bio u pravu. To je možda tako u normalnoj zemlji čuda i normalnom vremenu čuda. Kod nas su čak i čuda prirodna. Ne zbivaju se po nekoj neobjašnjivoj volji nego po volji Socijalističke partije Srbije. A ona ni najmanje nije tajanstvena.

I nisam u pravu bio kad sam rekao da se u vremenu čuda ništa ne može predvideti, ni u šta se pouzdati. U našem, bogami, može. Ako ništa drugo, možemo predvideti i poverovati da če na prvim slobodnim izborima ovo čudo najzad prestati. Hvala.

4 comments:

Retka Zverka said...

Gospođo Pekić, hvala Vam na ovom briljantnom podsećanju što je došlo iz uma i pera Vašeg supruga.

Neke stvari samo menjaju oblik i dolaze nam u drugačijim prividima. Vreme čuda je usud jednog trajanja u vremenu koje se stalno menja, ali nas i uvek podseća na lekcije koje (kao narod) nismo savladali.

Srdačno Vas pozdravljam i svako dobro Vam želim.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Retka Zverko,
Drago mi je da Vam se dopada Pekićev tekst. Interesantno je kako svi njegovi tekstovi kao da su sada pisani. Važe za sva vremena.
Srdačan pozdrav.

Nemanja Mošorinski said...

Hvala Vam mnogo na ovom kratkom omazu i mislima najveceg pisca sa ovih prostora, svih vremena. Vas suprug je moja nepresusna inspiracija, neki od njegovih tekstova, promenili su moje vidjenje sveta i stvarnosti. I dok se mnogi pisci vezuju za odredjene vremenske periode Borislav je pronasao izlaz iz zivotne stege koja se zove vreme. On je dokaz da vreme zaista jeste relativan pojam i imam osecaj i uverenje da ce njegova dela uvek biti dela koja pricaju o buducnosti, bez obzira na to u kom veku ih citate.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Deagi NeMo,
Milo mi je da na Vas Pekić tako deluje. Moram priznati da sam i ja promenila stav prema mnogim stvarima kada sam čitala njegove argumente. Važno je da čovek ima otvoren pristup a ne da se drži nekih stavova bez obzira na drukčija mišljenja.
Srdačan pozdrav.