Monday, June 06, 2011

Levi i desni fanatizam II deo

Odmor od istorije LXXXXI deo
Publikovano u Beogradu, BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

Levi i desni fanatizam II deo
Razgovor sa studentima u Studentskom gradu 1991. skinuto sa magnetofonske trake. (Prim. prir.)

Borislav Pekić: To je opsežno pitanje, a ja nisam potpuno kompetentan da na njega dajem odgovor, pa ću se ograničiti na ovaj poslednji deo vašeg pitanja. To je pitanje ko šteti, čime šteti interesima Srbije. Kako se treba ponašati da bi čovek mogao sebi i svojoj savesti da kaže da radi za dobro svog naroda, a da istovremeno taj narod ne poistoveti sa vlašću.

Ja znam da ima mnogo ljudi koji su 9. mart protumačili kao nešto što je strahovito štetilo interesima Srbije ili, u datom trenutku, pokazalo se da Srbija nije jedinstvena, odnosno da Srbija ima različito mišljenje od onoga koje je izrazila na izborima, a pri čemu je na izborima izrazila sasvim demokratsko uverenje; opozicija je dobila gotovo polovinu glasova.

christ_galilee_tintoretto

Ne smatram uopšte izbore za predsednika Republike toliko značajnim koliko izbore za Parlament, koji treba da bude suveren, da vlada zemljom praktično. Ja znam da se opozicija u tom pogledu nalazi u vrlo neugodnom položaju, pri čemu joj vlast veoma mnogo pomaže.

Vi znate vrlo dobro kako je u Skupštini započeo dijalog sa opozicijom. Praktično kao sa slugama Tuđmana i Rugove. Dakle, opozicija je, u principu, u nečijoj službi. Vi znate vrlo dobro odalde potiče ta ideja da je čovek, čim je protiv nečega, za nešto drugo, onaj iza koga neko mora stajati.

Vratiću se na pitanje nedemokratskih metoda. Ako se pod time podrazumeva ono što je opozicija činila na trgovima, po mom dubokom uverenju to je apsolutno demokratski metod, dopušten, predviđen, viđen, upotrebljavan, po neki put i zloupotrebljavan. Svaka upotreba nosi u sebi i mogućnost zloupotrebe, to je metod koji je u svetu, kako bih rekao, permanentan. Koliko je permanentan i metod lobija u parlamentu. Vi imate priliku da, ako ne možete nešto obaviti u parlamentu, vršite sve moguće vrste pritisaka i to je potpuno demokratski. Na te pritiske se ne mora pristati.

Vlast ne mora pristati na te pritiske. Postoje, recimo, manjine. Postoje ljudi koji nemaju mogućnosti da budu uključeni u parlament jer nemaju određen broj glasova. Ili je izborni sistem takav, kao što je većinski, na primer, da manjim grupama ne dopušta da izraze svoje uverenje. Njihova je obaveza da ga izraze vanparlamentarnim putem, naravno ne putem nasilja. To se podrazumeva. Pri čemu se nasilje, naravno, neki put i događa. Kada smo već kod nasilja, ja sam ovde posmatrao, naravno i video, trake onog što se događalo 9. marta.



Video sam ono nekoliko razbijenih prozora, od čega smo mi napravili veliku dramu Beograda, uništavanja njegove lepote, kao da ona nije uništena već davno, mislim arhitektonski i kako god hoćete. Poslednje demonstracije kojima sam prisustvovao bile su u Londonu povodom zaista nepravedne takse koju je Margaret Thatcher pokušala da uvede i koja bogate favorizuje, a siromašne dovodi u neugodan položaj. Bilo je nekih trista hiljada ljudi koji su manifestovali, odnosno demonstrirali u prarnji kordona policije bez oružja, jednom ulicom u kojoj se prodaje isključivo Hi-Fi tehnička roba.

Kada su demonstracije završene, nije ostao nijedan aparat. Ni jedan jedini. Kompletno je očišćena cela ulica. Prozori su stručno razbijeni, pri čemu je savršeno jasno ko je to uradio. Ne policija kao kod nas. Jer, naša policija je razbijala izloge i toki-vokijem se dogovarala. Učestvovala je, znači, u razbijanju beogradskih izloga — tamo je to uradila mafija. Jednostavno, izašli na demonstracije, pokupili sve iz cele ulice i — zdravo. Niko, međutim, nije demonstrante optužio da su huligani. Jer su i policajci bili svesni ko je to uradio. Svi mi, na izvestan način, osećamo otpor prema nasilju. Prosto zato što je to u ljudskoj prirodi.

Nasilje se protivi našim najboljim osećanjima. Ali, nasilje je takođe jedan od delova otpora. Zar nije nasilje kada se kupi oružje da bi se oborio ustavni poredak u jednoj zemlji? Ali je pitanje kako je došlo do toga da se ljudi teraju na nasilje. Jer, nasilje je akt očajanja. Ako vi nemate drugog načina da se borite protiv represije, onda se mašite za pištolj, ukoliko ga možete nabaviti. Ukoliko ste jaki — tučete se. Ili vežbate karate, itd. Znači, demokratija je nešto što ne uključuje, u principu, nasilje, ali otpor nasilju je obaveza i dužnost svakog slobodnog čoveka.

Glas iz publike: Ja bih zamolio gospodina Pekića da nam pojasni kako je došlo do toga da određeni broj akademika da podršku studentima, a da se Dobrica Ćosić, baš u tom trenutku, nađe izvan zemlje, i da svoj potpis, kao i Antonije Isaković, ne stavi. I ko je bio inicijator toga da određeni broj akademika da podršku studentskim zahtevima?

Borislav Pekić: Znate, kad se jednom pripadniku jedne tako stare, više staračke nego stare institucije, postavi to pitanje, onda je veoma neugodno. Ali, ja ću biti potpuno iskren. Srpska akademija nauka ima slavnu i veliku tradiciju. Kao institucija, ona je uistinu nekada bila, možda sada ne više, nešto što je predstavljalo elitu nacije. To je institucija. Ali svaka institucija sastavljena je od članova te institucije, koji su različiti.

Tako je i Srpska akademija nauka institucija koja je različita. Ja ću vam ispričati jednu anegdotu koja ilustruje te razlike. Ta anegdota se tiče prijatelja moje porodice, čoveka koga sam lično poznavao, jednog velikog gospodina, Dubrovčanina, koji se zvao dr Ivan Đaja. To je evropsko ime naše biologije. I kada je, ne znam koje je to godine bilo, Josip Broz bio predlagan za člana Akademije, a predlagao ga je Aleksandar Belić, koji je bio predsednik Kraljevske akademije, a zatim predsednik ove Akademije onda je gospodin Đaja na generalnoj skupštini Akademije ustao i rekao: »Poštovani kolega«, otprilike tako, »mi smo bili na ovom istom mestu, vi tamo kao predsednik, a ja ovde, kada ste vi za člana Akademije predlagali kralja Aleksandra. Ja sam bio onda protiv, ja sam i sada protiv.«

Hteo sam da pokažem, u stvari, da su postojali ljudi čak i u najtežim okolnostima koji su bili kadri to da urade. Ovo što se sada dogodilo, ja ću vam sada reći zaista, i to nema razloga da se krije, upravo sam dobio papire koji pokazuju kako je to bilo na skupštini Predsedništva. Skupština Predsedništva se podelila. Jedan deo je smatrao da su studentski nemiri, uključujući tu i 9. mart, i sve što se tada događalo, nešto što se ne tiče Akademije jer je to, i jeste u principu, nadstranačka ustanova koja ne bi trebalo da se meša u dnevnu politiku. Pri čemu je, naravno, ova druga strana smatrala da mrtvi nisu dnevna politika, nego da su mrtvi i da Srpska akademija nauka mora prema tome da zauzme stav.

Ovi ljudi, među kojima su bili i predstavnici mog odeljenja, bili su u većini, ali su prepustili predsedniku Akademije nauka da sastavi jedno saopštenje. To saopštenje je bilo potpuno pogrešno i Srpska akademija nauka će to pitanje posebno tretirati, znači pozvati na odgovornost gospodina Kanazira. To je sad unutrašnje pitanje Akademije. Što se tiče pojave akademika kod česme, za to sam ja odgovoran. Mogu vam sad ispričati u kakvoj sam se situaciji našao i u kakvu me je situaciju moj prijatelj Lečić stavio. Bilo je pet ujutru kada sam ja tamo govorio, malo umoran, upravo sam došao iz bifea gde sam se odmarao. Nisam loše govorio, međutim, Lečić je našao za potrebno da kaže kako postoje ovakvi i onakvi akademici.

I tada sam ja, vi to morate razumeti, branio čast Srpske akademije nauka. Ali, to meni nije bilo dovoljno. Pošto uvek za jedan korak preteram, onda sam rekao: »Ja vam obećavam da ćete ovde za nekoliko sati videti srpske akademike, vi koji ćete biti budući akademici.« Malo sam se i udvarao, naravno. Međutim, kad sam sišao sa tog zida, ja sam se sledio. Tada sam shvatio šta sam rekao. Sad idem na sastanak Odeljenja iako vrlo dobro znam da nema nikakvih problemada dovedem Ljubu Simovića, Stevana Raičkovića, Matiju Bećkovića, Dragoslava Mihailovića. Ali to nije štos, oni bi i sami došli, ništa ja tu ne postižem. Međutim, kako da dovedem uglednog gospodina Miroslava Pantića, sekretara našeg odeljenja, kako dovesti Pavla Ivića, kako gospođu Irenu Grickat, kako neke starije osobe, koje ne mogu da se popnu, i mene su peli tamo na česmu.

Međutim, na moje apsolutno oduševljenje, kada sam došao tamo na sastanak, on je imao dnevni red, možete misliti, to su dosadne sednice, neopisivo, ja ništa ne razumem šta se tamo priča, onoplastika, onomastika, referati, mi smo pisci tamo samo dekor i oni stalno pokušavaju da nas izbace; mi pisci samo smetamo, mi idemo na proteste, mi kompromitujemo .. . Dobro, ja sam rekao: »Dame i gospodo, na Terazijama se događaju izvesne stvari, o tome moram da vas obavestim, ne zato što osećam potrebu, nego zato što sam tamo dao obećanje da ćemo mi, na neki način, da izrazimo svoj stav prema onome šta se događa.« Tog momenta, Miroslav Pantić je prekinuo sednicu. Tog momenta je Palavestra počeo da piše ono što je pročitano. Tog momenta mi smo potpisali saopštenje svi, osim Erika Koša i Antonija Isakovića. I svi smo, što nisam očekivao, došli na česmu. Eto, tako je to bilo. Jeste li zadovoljni odgovorom?

Sasvim je sigurno da bavljenje politikom šteti piscu. Ne samo zbog gubitka vremena već zbog gubljenja kontakta sa onom parastvarnošću sa kojom korespondira i gde je neophodna apsolutna i potpuna koncentracija. Posle bavljenja politikom, dužeg bavljenja politikom, mnogi ljudi i prestaju da budu pisci. Zato sam u jednom intervjuu za sebe lično rekao da sam silom okolnosti počeo, odnosno nastavio, da se bavim politikom. I da sam prestao da budem pisac, jer ništa ne pišem, a nisam postao političar, niti ću ikad biti, i da sam sada ništa. Ja sam svestan toga.

S druge strane, postoje trenuci u životu jednog čoveka, ne samo naroda (opet, nije u pitanju rodoljublje), kada ne možete biti ravnodušni prema onome što se dogada. Kad nisu u pitanju samo vaši interesi nego kada vrlo dobro znate da ugrožavanje tuđih interesa ugrožava i vaše interese. Onda ste prinuđeni da svoj skromni doprinos, bez obzira da li ste u pravu ili u zabludi, uvedete u onu opštu bitku koja se vodi.

Pisci imaju tu nesreću da su poznatiji. Znači, njihova uloga može biti veća nego drugih ljudi koji nisu toliko poznati. Utoliko su oni i obavezniji da budu manje sebični, da žrtvuju nešto i od svog vremena, a i svog, ne dara, ali u svakom slučaju nečeg što će oštetiti njihov dar. Ono što mislim da pisci ne smeju da dozvole, nikada, ni pod kakvim okolnostima, jeste da njihova dela budu u službi politike. Ono što oni pišu, osim žurnalistike, osim onog što je čista politika, to ne bi smeli da stave u službu politike. To je uvek rđavo. Međutim, kao građani, isti smo kao i drugi ljudi. Zašto bi vaša obaveza. na primer, bila da se borite za nešto kao građani, a obaveza Borislava Pekića ne bi bila potpuno ista.

Glas iz publike: Kada ste govorili o plišanoj revoluciji, zašto se umanjio onaj njen nivo ljubavi koji se ...

Borislav Pekić: Oprostite što vas prekidam, ali zašto mislite da se umanjio?

Glas iz publike: Evo u kom smislu. Ovo je veče povodom plišane revolucije. Ali meni se čini da ni vi ni publika niste govorili o tom visokom nivou ljubavi koji je tamo zračio i koji je izdavaja od svega što sam ja doživela.

Borislav Pekić: Pa ja mislim da sam rekao, kada sam vršio neku analizu razlika između kontrarevolucionarnog, mog bunta, i studenata i gimnazijalaca između 1945. i 1948, levih pobuna između 1948. i 1968. godine. Mislim da sam rekao da ono što nadrasta sve naše zajedničke pobune upravo je to o čemu ste vi govorili. To, što s jedne strane odbacuje naš fanatizam, s druge strane odbacuje svaki model unapred. Mi smo svi živeli u modelu. Ja u desnom modelu, vi u levom modelu.

Ova revolucija je odbacila sve te modele. U tome je njena veličina. Veličina je u toj ljubavi. Da li mislite da ste 68. godine mogli videti nekoga da se ljubi u auli?. Nemoguće je ljubiti se dok vam Žigon recituje Robespierrea. Naime, mi smo slušali Robespierrea, ali ja sam iza njega stalno video giljotinu. To je normalno, to je paradigma Robespierrea. Ovde sam to video, video sam i čuo pesme, video sam i čuo rok, video sam jedan sasvim drugi svet. Uostalom, Amerika je imala to sa svojom hipi-revolucijom. To je to, u stvari, jedino što ovde nije bilo marihuane.

Glas iz publike: Znate, koliko je to bilo upečatljivo da uopšte ne bi bilo čudno da se Vuk Drašković i Slobodan Milošević zagrle i poljube na toj pozornici. Nije bilo neverovatno, a sada mi je neverovatno.

Borislav Pekić: Pa, to je ipak moguće u transu. U velikom transu. Znate, i ja sam ponekad bio u tome. U svakom slučaju posebno je interesantno, ono što je sasvim jasno, da je tu, među tim mladim ljudima, bilo pripadnika raznih stranaka. Ja znam uglavnom demokrate i vukovce, ali u određenim trenucima to je potpuno nestajalo, i kad se vikalo »Vuče, Vuče, Vuče«, nije se vikalo u stranačkom smislu, nego se tražilo da se on oslobodi. Ne samo on, nego svi. I ono »Svi, svi, svi«, to je žudnja za pravdom.

To je upozorenje vlastima da ne mogu hapsiti kako im padne na pamet, da ne mogu raditi ono što su radili 1948. godine a što su nameravali opet da rade. I da nas studenti, vi niste spasili, to se moglo dogoditi. Da ne mogu raditi ono što ne samo da nije u skladu sa pravdom nego i sa njihovim vlastitim zakonima. Da ne mogu hapsiti šefa najjače opozicione stranke u Srbiji, mogu misliti šta god hoće o njemu, ali ga ne mogu hapsiti u skupštini. Ne možete ga uopšte hapsiti. Vi ga možete tužiti, krivično ga goniti, ali ga ne možete hapsiti, jer on nije kriminalac ni razbojnik.

On je šef najveće opozicione stranke. U normalnom svetu to se ne radi. Studenti koji su tražili puštanje Vuka, tražili su puštanje svih. Sve što su tražili bilo je skoro isto što je tražila i opozicija. Ali, kada su to oni tražili, to više nije bilo stranačko traženje nego traženje pravde. Traženje nečega što ne samo mladi ljudi već i mi u godinama moramo da tražimo sve do svoje smrti. Jer samo to nas može mladima održati. Vera u ljubav, vera u sreću, vera u pravdu, u toleranciju, u razumevanje, u oproštaj. U sve ono što čoveka čini čovekom, a pre svega vera u pravo na sreću, na ličnu sreću, ne na kolektivnu. Pravo da se borimo za ono što smo zaslužili onog momenta kad smo se udružili u čopor. Jer smo se u čopor udružili da nam bude bolje a ne da nam bude gore.

Glas iz publike: Govorili ste o parlamentarnoj i vanparlamentarnoj borbi. Mislim da je vreme da se odlučimo samo za vanparlamentarnu borbu. To je jedini način, pored skupštine koja je onakva kako ste vi govorili. Da se ovi koji neprestano govore da nisu za vlast nego za rešavanje životnih problema smeste u opoziciju gde će o životnim problemima ponešto bliže saznati. Jer, vidite, sve što smo mi tražili samo je prividno ispunjeno. Došao je gori ministar policije, pitanje dana je kada će Čukić opet voditi Dnevnik, televizija je još gora, mi smo izigrani, mi ništa nismo promenili. Čak nismo uspeli ni da u našim redovima promenimo vođe koji su nas, čini mi se, najviše iskompromitovale.

Borislav Pekić: Dobro, vođe ćete lako promeniti. Ali, vi niste ni nameravali da promenite sistem. On i ne može na taj način da se menja, mi to moramo uraditi svi zajedno. Studentski zahtevi, u suštini, nisu ispunjeni, to je evidentna istina. Ali, od toga ne treba praviti trenutno važno pitanje jer nikakvi zahtevi, ni zahtevi ovog naroda, ni zahtevi pravde, ni zahtevi slobode, nikada u ovoj zemlji, od 1944, nisu bili ispunjeni. Znači, niste vi jedina razočarana generacija, samo je razlika u tome što vi imate vremena, što delujete i delovaćete u izmenjenim okolnostima.

Šezdeset osme godine, kada je obmanut onaj pokret, ja lično mislim na našu sreću, ali to je moje privatno, potpuno privatno uverenje, okolnosti su bile drukčije i ljudi su stradali zbog toga. Posle toga su počela hapšenja, kao što znate. Naravno, hapšenja su počela na marginama, hapšeni su anonimni studenti i ljudi, a profesori su ostavljeni za kasnije, da se na drugi način sa njima obračunaju. Sa Ljubom Tadićem i jednim drugim čovekom, neću da kažem njegovo ime, sada je poznat kao govornik sa Ušća, sa njima se na drugi način obračunavalo.

Vi ste u drugoj poziciji. Po mom dubokom uverenju, ono što se dogodilo kraj Česme, moralo bi da se nastavi. Na koji način, u kakvoj formi, kako, ne znam. Ali ne treba odustajati. Ali, to ne znači da treba tražiti pobedu odmah, gledati na sat hoće li to biti danas u devet, ili kada će biti. To sve od vas zavisi. Hoće li biti poraženi — samo od vas zavisi. Jer, ipak je situacija drugačija. Bez obzira na one šmrkove, to je bio incident. Ne mogu se svaki dan izvoditi šmrkovi i tenkovi na ulice.

Glas iz publike: Vi ste još na početku istakli da ste desnica. Hteo bih da vas pitam, zar je moguće da za tih pedeset godina ništa nije valjalo?
Borislav Pekić: Verovatno se mnogo toga dogodilo u ovom periodu što je dobro. Ali nije moja dužnost da o tome govorim. Rekao bih, na kraju, da sam ja pisac i da pripadam opoziciji. Moja je dužnost da govorim o onome što ne valja.

No comments: