Sunday, April 11, 2010

Ko je jedva glavu sačuvao

“Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

KO JE JE­DVA GLA­VU SAČUVAO,NE MOŽE I PASOŠ

U an­ke­ti o emi­si­ja­ma Srp­sko­hr­vat­ske sek­ci­je BBC-ja, pi­sa­no je po­hval­no i o mo­jim ko­men­ta­ri­ma. Ko­ri­stim pri­liku da za­hva­lim. Pi­sma se ne bave raz­lo­zi­ma za kom­pli­mente, ali ja bih vo­leo da je među nji­ma i onaj po­svećen na­sto­jan­ju da bu­dem ne­pri­stra­san. Po­ne­kad se, međutim, i ja osećan­ji­ma pre­pu­stim.

Ma­hom na te­ma­ma koje angažuju srce više no što je po­sma­traču dopušteno. Tako je bilo kad sam u pri­lo­gu „O STA­ROJ MLA­DO­STI I MLA­DIM GRE­SI­MA“ go­vo­rio o smrt­noj ka­zni. Tako će, bo­jim se, biti i da­nas dok ras­prav­ljam o pro­ble­mu po­li­tičkih iz­be­gli­ca, čije sam za­šti­te ubeđeni pri­sta­li­ca.

Po­vod mom ne­za­do­voljstvu je de­ba­ta u bri­tan­sko­m par­la­men­tu o no­vom Emi­graci­o­nom za­ko­nu.

Vra­ti­mo se u isto­ri­ju, jer bez nje nećemo raz­u­me­ti od ka­kvog su značaja pred­ložene za­ko­no­dav­ne iz­me­ne i u ka­kvoj su bru­tal­noj pro­ti­vu­rečno­sti sa tra­di­ci­jom ove zemIje. Više od dru­gih država, Ve­li­ka­ je Bri­ta­nija bila po­sled­nje uto­či­šte lju­di­ma koji nisu ima­li sreće da u svo­joj otadžbini mir­no žive.

Bilo da su po­sre­di hu­ge­no­ti, iz­be­gli­ce ver­skih ra­to­va, ari­sto­kra­ti, emi­gran­ti Fran­cu­ske re­vo­lu­cije, Je­vre­ji Hi­tle­ro­ve Nemačke, žrtve ra­snih pro­go­na, be­gun­ci iz to­tal-nog mira Istočne Evro­pe po­sle Dru­gog svet­skog rata ili sve­do­ci be­sti­jal­no­sti afričkih oslo­bo­di­tel­ja tipa Idi Ami­na. Ne pre­te­ruj­mo, na­rav­no. Bežalo se i iz En­gle­ske. Jed­nom od tih bek­sta­va, na je­dren­ja­ku „Mejflauer“, za­hval­ju­ju Sje­dinje­ne Države svo­je po­sto­jan­je.

I nije uvek bilo sve en­gle­ski fair, ci­vi­li­zo­va­no, Iju­ba­zno. Pre­da­ja Ko­za­ka Vla­sov­lje­ve bele an­mje Ru­si­ma – ne za­bo­rav­lja­jući ni naš do­pri­nos kon­tin­gen­tu pri­sil­nih po­vrat­ni­ka – baca te­šku sen­ku ne samo na iz­ve­sne lično­sti ov­da­šnje ad­mi­ni­stra­ci­je, A. Ide­na i H. Mackmil­a­na, već i na ce­lo­kup­nu po­li­tičku stra­te­gi­ju Bri­ta­ni­je onog doba.

987

Upr­kos sve­mu tome, u re­la­tiv­nom smi­slu, u kome se u ovom re­la­tiv­nom sve­tu sve dešava, bi­lans bri­tan­skog odnosa pre­ma iz­be­gli­ca­ma častan je. De­mon­ti­ra­n­jem Im­pe­ri­je na­sta­le su te­skoće. Re­ša­va­ne su nešto teže i s man­je lju­bazno­sti.

Eko­nom­ska kri­za učini­la je i En­gle­ze ose­tlji­vim na do­šl­ja­ke, čija ­je beda pri­sil­ja­va­la do­sel­je­ni­ke da rade po bilo ka­kvu cenu, u bilo ko­jim uslo­vi­ma, bilo ka­kav po­sao. Mu­dra sin­di­kal­na ogra­ničenja, smišlje­na da od po­slo­da­va­ca zaštite rad, ne hra­ne glad­ne sto­ma­ke. A dru­ge, domaće, i ne man­je glad­ne, oba­ran­jem cena radu ugrožava­ju. Zato se pro­tiv usel­ja­van­ja ne bune bo­ga­ti. Buni se si­rotinja.

Do­sel­jenik nema iz­gle­da da otme po­sao en­gle­skim in­du­stri­jal­ci­ma, ali će kod njih, sa­svim si­gu­mo, ote­ti po­sao eng­le­skim rad­ni­ci­ma. Zato su ula­sku u zem­lju i stav­lja­ne brane. U većini slu­ča­je­va, mol­be za bo­ra­vak rešava­ne su po­vo­ljno, uvek pod zašti­tom suda, par­la­men­ta, štam­pe i jav­nog mnjenja, us­pr­kos re­zer­va­ma, sklo­nog onima koji se pro­gan­ja­ju.

Pred­log no­vog za­ko­na, in­spi­ri­san ne­vol­ja­ma s gru­pom ta­mil­skih iz­be­gli­ca iz Šri Lan­ke, od ove hu­ma­ne pro­ce­du­re ne ostav­lja ni tra­ga. Zadržava­mo se samo na jed­nom paragra­fu. Od tran­sport­nih kom­pa­ni­ja koje iz­be­gli­ce spro­vo­de zah­te­va se da za sva­kog iz­be­gli­cu ili imi­gran­ta ima­ju ured­nu do­ku­men­ta­ci­ju u tri­pli­ka­tu, pasoše i pre­po­ru­ke ugled­nih ver­skih ili po­li­tičkih lica od­no­sne ze­mi­je.

Ne­razliko­van­je poj­ma iz­be­gli­ce i imi­gran­ta ovde je očevid­no. Imi­grant ima sva ova do­ku­men­ta. Iz­be­gli­ca naj­češće je­dva i gla­vu. Da sva ova do­ku­men­ta le­gal­no može pri­ba­vi­ti, možda i ne bi ni imao po­tre­be da iz svo­je zem­lje beži i u bes­puću ne­ra­zu­mevan­ja umre kao stra­nac. Niko to, go­spo­do bri­tan­ski činovnici, ne čini iz besa.

I kad nije naj­bol­ja, maj­ka je bol­ja od maćehe, i osred­nja vla­sti­ta bol­ja od naj­bol­je tuđe zem­lje.

Mi­ni­star­stvo unu­trašnjih po­slo­va lu­ka­vo pre­ba­cu­je odgovo­rnost na pri­vat­ne kom­pa­ni­je koje za pro­ce­nu oprav­da­nosti azi­la nisu kom­pe­tent­ne. Cilj je kao sta­klo pro­vi­dan: iz­bacimo ih pre nego što ne­za­vi­sno telo pro­ve­ri osno­va­nost nji­ho­vih zah­te­va za azi­lom. Teh­nički ih one­mo­gućimo da do nas do­pru. Ako se ne is­kr­ca­ju – ne po­sto­je.

Ko­men­ta­tor „Tajm­s“-a na­zi­va pred­log ku­ka­vičkim i nečas-nim. Čerčilo­vim rečima po­zi­va on lor­do­ve, pred ko­ji­ma se za­kon na­la­zi, da mu „pre­se­ku pri­ja­vi gr­ki­jan“. Od sveg srca toj želji se pri­družujem. Ne­ja­ko gla­sno, raz­u­me se.

I ne samo sto­ga što sam ovde gost, pa su moja pra­va da domaćinu de­lim lek­ci­je o po­li­tičkoj učti­vo­sti mo­jim sta­tusom ogra­ničena, već što su mi ne­po­zna­ta is­ku­stva vla­sti­te zem­lje. U njoj ­je do­sko­ra sve bilo državna taj­na.

Po neke od naših taj­ni već odav­no su tuđe jav­ne za­ba­ve. Znam da smo u svo­je vre­me pri­ma­li grčke ko­mu­ni­ste, poražene u građanskom ratu, ali šta­ je s nji­ma bilo, ne znam. Znam, takođe, da smo 1956. pri­ma­li mađar­ske pa­tri­o­te koji su ka­sni­je i za nas po­sta­li kon­tra­re­vo­lu­cio­na­ri, pa šta je sa nji­ma bilo, takođe ne znam.

I znam da stra­nac kod nas do sada nije mo­gao po­se­do­va­ti ne­kret­ni­nu. (Ovde može, ovde se zna da je ne­kret­ni­na je­dan od značaj­nih usl­o­va lične si­gu­rno­sti i ne­za­vi­sno­sti.)

1 sve dok to ne sa­znam, mo­ram ćuta­ti. Nije uput­no pla­ka­ti nad tuđim gro­bom, a ne zna­ti ni gde su vaši.

2 comments:

Gundjalo said...

"Pi­sma se ne bave raz­lo­zi­ma za kom­pli­mente, ali ja bih vo­leo da je među nji­ma i onaj po­svećen na­sto­jan­ju da bu­dem ne­pri­stra­san. Po­ne­kad se, međutim, i ja osećan­ji­ma pre­pu­stim."
Pekica sam zavolio zbog nepristrasnosti i distanciranosti,vrlo rijetke na ovim prostorima.Ipak, kada bi, u svojim tekstovima, dozvolio sebi da se "osjecanjima prepusti" mogao se osjetiti duboko emotivan covjek koji racionalnoscu uspijeva emocije drzati pod kontrolom.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Gunđalo,
Retko se kod nas osećanja drže pod kontrolom, pa je lepo kada to nekome uspeva.
srdačan pozdrav.