Saturday, November 15, 2008

Dnevnik B. Pekić D. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(C. deo Ovde)

3.maj 1955.

Ona je proizišla iz zidova i ostala privezana za njih. Ova koju sada, s vremena na vreme osećam nema osim imena ničega sa njom zajedničkog.

Ona je dolazila pravo na mene iz svetlosti svitanja ili odraza koji je kružio oko kontrolne lampe, iz brbljivog društva senki,

zvižduka voza koji je napuštao gradsku stanicu, disanja što je ličilo proletnjem vetru (Čajkovski: „Italijanski kapričo N°45” – Stokovski) ili iz odvratne, odvratne i uporne želje da budem pomilovan.

Inundation

Preko zidova teskoba nije mogla da pređe. Revolt takođe. Ja nisam imao nikakvih koristi od tih pet godina.

Ako su one imale da mi donesu samosaznanje, ono je bilo pogrešno jer je bilo prisilno, te umesto da saznam sebe kroz napad, dakle ono što me stvara, saznao sam se kroz odbranu, dakle ono što me razara.

Ako je ono imalo da me stavi pred izbor ono mi ga je nametnulo i sprečilo da biram ono između čega treba izabrati, dakle da učestvujem u sebi, a ne samo da svedočim o sebi.

Opredeljenje još nije nikakav izbor. U kojoj meri čovek odlučuje gde će obesiti svoj kaput ako ga na zidu dočekuje već zakucani klinovi?

Ako je ono trebalo da me postavi pred tajnu, oduzelo mi je vreme da na nju mislim.

Ako je naumilo da isproba moje vrline, ono je samo izazivalo moje mane.

Srčanost je postala intimna kamerna drama stavljena u službu političkih doktrina koje sam prezirao. Između nacionalnog i socijalnog utilitarizma, oba meni strana i nepojmljiva, bio sam primoran da se opredelim za ovaj prvi samo zato što me je položaj na to prisiljavao.

(Zar Cv, Mar, Dž. i ostali nisu bili osuđeni na smrt?) Dva moćna kotača kretala su se preko kruga u suster jedan drugom: nemilosrdno administracija Uprave i još bezumnija i svirepija stihija osuđenih.

Ove ideje su u zvonkim taktovima željeznih klepala koja odrađivahu dnevni red igrale dans makabr. Meriti njihove vrednosti, čak i kada bi prema njima imao ma i najmanji afinitet bio bi uzaludan posao. Biti između značilo je pretrpeti debakl.

Ostajalo je, ali ja onda nisam za to znao, učestvovanje u apsurdu, a ne izmišljati naivna sredstva da se on razreši. Apsurd je nerazrešiv. Čim se razreši on više nije apsurd, pa se ne sme reći ni da je postojao.

Razrešiv apsurd je kontradikcio in adjekto. (Šuman: „Du bist meine Ruhe“.)

A što se tiče koristi, praktično shvaćenih, napolju mi ljudi možda ne bi tako otvoreno pokazali svoju bedu i svoj nitkovluk, ali kako bih ga ja a priori pretpostavio, ishod bi bio jednak. Da bi čovek postao oprezan, nije potrebno da se sahrani.

Iskustva neimaju osobinu da se šire van događaja koji ih pbrazuju. Njihove valencije su strogo ograničene preuzetom sadržinom i stavljene pod kontrolu asocijativnih kopula, dakle nečeg već unapred statičnog, nečeg što se restaurira samo pod izvesnim, uvek jednakim uslovima.

Na stranu to što je čitav poduhvat bio politički pogrešano stacioniran, pogrešan je bio moj stav u zatvoru, jer umesto da se formuliše on je dozvolio da bude formulisan. (Geršvin: „Rapsodija u plavom“.)

„(...) Ali ja često ne mogu da slušam muziku, ona utiče na moje živce. Čovek postaje sklon da govori prijatne gluposti i da miluje glave ljudima ...

Ali danas je nemogućeda se miluju glave ljudima – jer bi vam odgrizli ruku kao od šale – treba udarati po glavama, udarati bez milosti iako smo u krajnjoj liniji protiv svakog nasilja prema ljudima. (...)

Kojim biste vi merilom, vi merili broj potrebnih i izlišnih udaraca u jednoj bici? (...)“
(Gorki: „Uspomene na Lenjina“.) (E. deo Ovde)

No comments: