Thursday, March 29, 2007

“Sentimetalna povest britanskog carstva ”, 4 deo

Neke misli iz knjige “Sentimetalna povest britanskog carstva ”, 4 deo; od Borislava Pekića, izdato u Beogradu, 1992, BIGZ.

Što se morala tiče, najistaknutije mete kritičara viktorijanstva, ne delim mišljenje da je on bio dvostruk, odnosno priznajem da je bio, ali samo koliko i svaki drugi, koliko je to i naš moral, moral s kojim mi u svom veku u miru i razumevanju živimo. De Chirico-MetaphysicsJesmo li mi rešili dileme koje su mučile viktorijance? Nismo. Jesmo li mi uklonili uzroke društvenih nesporazuma koji su podrivali viktorijansku zajednicu i britanske utopiste navodili da u tom dobu traže korene naših današnjih nevolja? Nismo. Pa šta onda hoćemo? Vek koji je sebi upriličio dva velika svetska rata, živeći dobar deo vremena kao glineni golub na rubu trećeg, koji je živeo revoluciju da sve buduće učini izlišnim, a onda je pretvorio u opštu tiraniju neizmernog obima i dubine, nema prava da se ruga veku koji je, svestan svojih insuficijencija, nastojao da ih, korak po korak, stopu po stopu, neutrališe.

Ne zaboravimo, pri tome, da je u istoriji upravo u tom veku, došlo do nove temporalnosti, do novog odnosa između vremena i sume istorijskih događaja, pogotovu onih što su sa sobom donosili krupne promene u načinu života. Bez obzira što će se ta akceleracija u XX veku još i povećati, to je za sve Engleze, inače prilično nepokretne, bilo jedno sasvim novo iskustvo kome se valjalo privići.
*****
Godine 1929. se još jednom pokazala tačnom izreka da kad berza u New Yorku kine, ostale svetske metropole dobijaju zapaljenje pluća. Velika kriza tridesetih širila se iz Amerike prema zapadu usporenim ritmom ravničarske poplave, pomognuta nezdravom kreditnom politikom kod kuće, gde je London pozajmicu davao na dug rok, a uzimao na krata. Kriza se do Engleske dovukla skoro neosetno. Firme su hametice bankrotirale, ali propali Englezi nisu kao američki bankroteri odmah kroz prozore skakali. Šta su radili ne znam, ali po pločnicima ih nisu nalazili.
*****
Ni vrline ni mane istorije ne postoje. Samo njena priroda. A ona je sva u toku, sva u kretanju. Istorija teče, dakle – jeste. Špengler je brutalno razdvaja od prirode: “Istorija nosi oznaku neponovljivo činjeničnog, priroda stalnog – mogućeg”. Ali, istorija je naša prava priroda, ono što nas od spoljašnje i ahumane prirode razdvaja. Zakoni kojima se povinujemo možda nisu isti, ali su istog porekla. Da li u tom poreklu već utisnut stoji i oblik našeg kraja, da li je istorija odvijanje nečeg što je već odavno bilo gotovo pa se sada samo ispoljava onim istim redom kojim je stvoreno, u onim istim oblicima u kojima je zamišljeno, ko će to znati?

Mi nismo obavezni da sa Geteom pevamo:

“Takav moraš da budeš, od sebe uteći nećeš.
Sibile već su to rekle, proroci rekoše isto.
Vremena nema tog ni sile koja će da razbije
Skovani oblik koji kroz život ima da se razvije.”

Ne, nismo obavezni da tako mislimo. Ali nije na odmet it u mogućnost u obzir uzmemo.

No comments: