Tuesday, March 20, 2007

“Poslednja pisma iz tuđine-3”, 1 deo

Neke misli iz knjige “Poslednja pisma iz tuđine-3”, 1 deo; od Borislava Pekića, izdato u Beogradu, 1991, Grafički atelje “Dereta”.

K. Plattner_Apocalypse_ReiderŠta je raj, ne zna se. Šta je pakao, to se zna. Ne zna se samo gde je. Optimisti od njega strahuju. Pesimisti se nadaju da su ga već iskusili. Između raja i pakla, ma gde da su, prostire se limbo, ničija zemlja, po kojoj lutaju duše ako ni za raj ni za pakao nisu. Svojstvo limba je da nema realnosti. Ako neku realnost i poseduje, duša je nemoćna da do nje dopre i kao svoju oseti. U limbu se ništa ne oseća, i to je neosećanje, to prazno, pusto proticanje, ali ne i oticanje bezličnog vremena ono što od avetinjskog tesnaca između života i smrti čini užasavajući doživljaj.

Do takve nepodnošljivosti doveden je on očajničkim trudom duše da se u nešto ipak uživi, uprkos zabrani nešto da oseti. Stoga je u limbu najteže iskustvo tragično saznanje da je bilo kakvo srođavanje s njim nemoguće. Biće u limbu, kao u komi da je, ne može ni onamo, ni ovamo. Nije mrtvo, ali ni živo; ni već s one strane, ni još s ove. Nesposobno da umre – živi, a život da koristi ne može. Ako zamislimo život u komi, znaćemo šta je život u limbu. I šta – život u tuđini.
****
Nenaplativa odgovornost za stanje kod nas leži na vladajućem jugoslovenskom poretku. Uprkos enormnim inostranim zajmovima i takođe enormnoj nepovratnoj finansijskoj pomoći, on nije bio kadar da svom narodu u njegovoj zemlji obezbedi odgovarajući rad i snošljiv život, nego je širenjem demokratskih sloboda tumačio prinudan proces u kome je taj narod poslao da nasušni hleb potraži u tuđini. I još je zadovoljan bio kad je iz tog rada, tog kuluka za druge, iz tog limba za kulučare, mogao izvlačiti koristi za sebe.

Najpre su nam oduzeli škole, pa onda školovane ljude. Kad nam, opet pod prinudom, škole vrate, za njih više nece biti školovanih ljudi. Opet će nas usrećiti priučenim đacima koji drže da je pamet u volji a sposobnost u pravičnosti cilja.
*****
Nekoliko puta je srpski narod stavljan u položaj da bira između nacije i demokratije, između unapređivanja nacionalnih i usavršavanja demokratskih interesa, a dam u je retko kad omogućeno da oba interesa izjednači i shvati kao dve šine istog koloseka svoje nacionalne i građanske egzistencije. Nećemo se vraćati u doba u kome je demokratija mirovala, jer je narod bio zauzet borbom za nacionalno oslobođenje i kad je, možda – ali nikad sasvim sigurno – odustajanje od lične slobode pomagalo da se izvojuje sloboda za sve.
*****
Slobodan politički život u realnom socijalizmu, onemogućen monističkom prirodom ideologije, eliminisan je, između ostalog, i argumentima koji su narod u obliku radničke klase – radnika, seljaka i poštene inteligencije – stavljali iznad demokratije, dokazujuci da se višestranačje automatski, po sili balkanskog geopolitičkog darmara, ugroziti državno jedinstvo.
*****
Demokratija je uvek morala čekati u dugačkom redu, iza drugih stvarnih ili izmišljenih nacionalnih prioriteta. Za nju nikad nije bilo pogodno vreme. Ili smo bili ugroženi spolja, pa nas je demokratija slabila (kao da je ona, kako je Hitler tvrdio, po sebi destruktivna i anacionalna) ili smo sami sebe ugrožavali, pa nas je slabila još više (kao da je ona po sebi antidržavna i antisocijalistička, kako je mislio Staljin).
*****
Reci “Srbija”, a tek potom “demokratija” znači stvoriti zemlju u kojoj, premda srpska, možda neće vredeti živeti, pa čemu onda Srbija? Reći “demokratija”, a tek zatim “Srbija” znači možda zemlju u kojoj će biti demokratije ali ne i Srba da u njoj uživaju, pa kome onda među nama, Srbima, ta demokratija treba? Ali reći “Srbija i demokratija”, simultano i recipročno, bez prevage u korist jednog ili drugog interesa, znači možda, ako ništa drugo, nadu da se oni mogu pomiriti, jer to nismo pokušali. Sve drugo jesmo. I sad smo tu gde smo.

Evropa nema vere u naše sposobnosti da živimo u demokratskom društvu. To je jedan od razloga njenog otpora da joj se pridružimo. Ako mi sami dajemo do znanja kako demokratijom ne umemo da rukujemo, da se u njoj ne snalazimo, da stoga i nije potrebna, čak i da ona nije u našem nacionalnom interesu, šta od drugih očekivati?
*****
Istorija se bavi prošlošću kao faktom ukoliko može da ga raspozna u emulziji mogućih, ponek i korisnih alternativa. Samo filosofi prošlosti tipa Špenglera igraju proroke budućnosti. Ljudi što proriču prošlost, vidovnjaci unatrag, do sada nisu poznati. Valjda zato što se čine nepotrebnim. Prošlost se, navodno, poznaje, jer se završila, a što se zna, što je gotovo, dovršeno, smešno je proricati kao da se ne zna, da se tek događa, da još traje. Izgleda, međutim, da ulazimo u orvelijansko vreme u kome će proricanje prošlosti biti ne samo moguće, već i poželjno.

Heroj ili izdajnik može se postati i decenijama nakon što je isteklo vreme u kome se heroizam ili izdajstvo zbilo. Od nauke o utvrđivanju fakata istoriografija tako postaje magija njihovog proricanja.

Godine 1944. lako je bilo predvideti da će Kraljevina Jugoslavija biti nakazna državna tvorevima, hybrid nepravednog Versajskog mira i srpske nepravedne imerijalističke politike, i da će život u njoj za većinu građana biti nemoguć. Danas, godine 1989, unosnije je proreći da će taj život opet postati, ako ne baš sjajan, bar snošljiv. Na nekromanskoj kladionici za suprotan zaključak, verujem, izgubili bismo pare.

Godine 1944, takođe, sa sigurnošću se dalo proreći da će narodno-oslobodilačka borba biti uspešna i da će nam doneti socijalističku revoluciju, a ova srećan život. 1989. smemo proreći samo prva dva događaja. U trećem proroštvu moramo menjati pridev.
*****
Prošlost je izmenljiva, budućnost nije. Za nju uvek imamo vremena. Baviti se budućnošću koja se nije dogodila, o kojoj pojma nemamo kako će se dogoditi i hoće li je uopšte biti, zaludan je posao. Pustimo je da najpre postane prošlost, po mogućnosti davna. Tek onda možemo od nje raditi što hoćemo. Čak, ako nam se neuspelom učini, celu je ponoviti.
*****
Antiduvanski argumenti, neosporni, premda malko krvožedni, postaju sumnjivi tek kad shvatimo da nas to isto preplašeno društvo, ta ista brižna država, ta ista čovekoljubiva nauka, na jednoj strani štiteći od nikotinske smrti, na drugoj sasvim komotno truju benzinskim isparenjima, kiselim kišama, nuklearnim smećem, zagađenom hranom i svojim upravnim glupostima, i još zahtevaju od nas da ih hvalimo.
*****
Efikasna država nema kad misliti u kategorijama prava i morala, o kojima s uspehom misle samo neefikasne. Ona je tvorevina, pored slučaja, pre svega uspešno odbranjenih interesa. Njenim postupcima komanduje sebičnost. A kad se nesebičnom pokaže to je samo zato što se morala pogađati s tuđim, takođe sebičnim no jačim interesima.
*****
Predrasude su štetne, ali komotnije od istine, naročito ako čovek pod stare dane mora da joj se prilagođava.
*****
Živimo u vremenu čuda, u kome je sve i moguće i nemoguće, zavisi s koje strane nešto posmatrate. Čovek je živ ili mrtav, zavisno posmatrate li ga s ove ili one strane groba. Socijalizam je živ ili mrtav, zavisno živite li u njemu ili ne. Ako živite, polazi li vam to za rukom dobro ili rđavo; ako ne živite, kako živite tamo gde ga nema. Vreme čuda obiluje čudnim savetima kako da se neugodna izbegnu, ugodna savrše. Neka se tiču politike od koje žive samo političari, a svi se mi drugi snalazimo.
*****
Jugoslovenska privreda pati od ispravne i dosledne primene pogrešnog ekonomskog koncepta koji nijednoj zemlji realnog socijalizma nije doneo ništa do materijalnog, duhovnog i moralnog osiromašenja.

Krize u istočnim zemljama, pa i u Jugoslaviji, direktna su posledica, iskonski verna reprodukcija mana političkog sistema, i šanse za razrešenje nemaju bez njegove temeljne izmene.

No comments: