Saturday, March 03, 2007

“Godine koje su pojeli skakavci-III”-4. deo

Neke ideje iz knjige “Godine koje su pojeli skakavci”, III tom; Borislav Pekić, BIGZ, Begrad,1990.

Izvesnost da se nešto dogodilo, vulgarna je prema neizvesnosti da će se to dogoditi. Pretpostavka bogatija od fakta. Nada plodnija od sigurnosti. I mašta dublja od stvarnosti.
*****
Trockisti su pobijeni, jer su, navodno, bili krivi, ali je stvarno izvršeno ritualno ubistvo da bi prosperirao komunizam.
*****
Nikada vam neće pasti na pamet da izvesna savremena društva, medju kojima se ističu socijalistička, koja sebe smatraju civilizovanim, postupak žrtvovanja actečkog jedenja boga, već odavno primenjuju prema svojim vodjama. Pošto su im najpre ukazivali sve počasti srodne idolatriji, svečano ih putem kultnih sudova, prinose na žrtvu kolektivnim razočarenjima svog naroda.

Obožavanje starih ruskih boljševika, prethodilo je njihovoj masovnoj obrednoj likvidaciji. Bog, naime, ne prima beznačajne žrtve: “Dosta mi je”, veli on gnjevno Mojsiju, “žrtava paljenica, pečenja jarećeg!” Od Adama zahteva žrtvovanje rodjenog sina. Od revolucije smrt njenih najmilij sinova, dece njene krvi. Ko to ne shvata nikad neće biti revolucionar.
Rembrandt_MeditationIzmedju duboke vere pripadnika Konda da će posle žrtvenog kasapljenja jednog naročito odabranog saplemenika godina biti rodna, te nastati blagostanje, i vere domorodaca realkomunizma, boljševizma da će, posle uklanjanja izdajnika revolucije, streljanja Kamenjeva, Zinovjeva, Buharina, Tuhačevskog, itd, ili njihovih kopija po drugim narodno- socijalističkim zemljama, sve krenuti nabolje, jer rdjavo je samo zbog njih, nema supstancijelne razlike.
*****
Ako bez ikakvog istorijskog predznanja prisustvujete procesima Velike čistke, a kao naučnik navikli da posmatrate bizarne rituale, u kojima svaki pokret ima prenosno, sveto značenje, pa se ne može izostaviti, nego se uvek na isti način ponavlja, gde su reči prvosveštenika (sudske tužbe) i inkantacije vernika (publike) striknim kanonima propisane, vi ćete poverovati da prisustvujete obredu – uvek sličnom pozorištu – posle kojeg će se učesnici mirno razići kućama. Ako poznajete neke drevne svetkovine, gde se ljudske žrtve imitiraju, otpratićete osudjenika na smrt u podrumu i gledati kako mu u potiljak pucaju, a zatim očekivati da se digne, rukuje s krvnicima i ode kući.
*****
Starost nema nikoju prednost, jer je društvena korisnost u socijalizmu krunski kriterijum poštovanja. Društvo još nije došlo do eutanazije nekorisnih staraca, koje se obavlja u nekim drevnim plemenima, premda je socijalna eutanazija (teranje u usamljenost), materijalna (niske penzije) i psihološka (nipodaštavanje), nagoveštaj još otvorenih pogućnosti na polju usavršavanja funkcionalnosti društva.
*****
Granice slobode u realsocijalizmu društvene su prirode. Ako dublje ne razmišljate o svom ljudskom položaju – a ko za tako nešto ima vremena i novca? – osećate se slobodnim. No, ako malo bolje zagledate tu slobodu, zaprepastiće vas broj ograničenja kojima vas ona prepušta, pa i izlaze.

Neka, razume se, nećete zapazati, jer ste na njih od malih nogu navikli, drug aće vam izmaći, jer se s njima još niste sudarili (za sada se vas ne tiču, ne tangiraju vas), treća vam se ne ćine naročito teškim, četvrtu vrstu i ne držite obaveznom, sve dok zbog nepoštovanja njenih zahteva ne budete kažnjeni. Svejedno, ona su tu. Vaša je sloboda u suštini sistem simultanih, medju sobom kombinovanih ograničenja.

Šta nije potrebno prestaje biti važno sve dok nismo spremni ili dok ne budemo sposobni da obavimo ono što uistini jeste. Vaša je slavna sloboda puko naličje prinude, njen, ni za koga važan, ostatak. U tom pogledu robija je samo pooštravanje uslova zatvora u kome vi već jeste.
*****
Realsocijalistička (realna i socijalistička) sloboda je pod punom kontrolom državnih organa, potpomognuta Partijom i odozgo indukovanim strahom gradjana. Stah se širi. Osnovni uslov za vladavinu “naoružane” despotske manjine je time stvoren.
*****
Jedna od pretpostavki slobode je sposobnost komunikacija i razmene obaveštenja. U realsocijalističkom društvu informacije su izopačene, nepouzdane, ukratko – neupotrebljive. To će stvoriti, posle izvesnog vremena, naopaku predstavu o spoljnem svetu, u koju će najzad i mnogi gradjani poverovati.
*****
Represija i terror zasnovan na strogim ali ambiguitenim zakonima i širenju straha osnova je realsocijalističkog društva. U “Duhu zakona” Montesquieu je strah i strepnju uzeo kao obeležje despotija. Dodaćemo im i neizvesnost, široko polje egzistencijalne nesigurnosti, iz kojeg strah i strepnja dobijaju svoje zemaljske hrane. Slobodu ne odlaže terror. Uvek je odlaže strah od tetora.

U normalnom, civilnom poretku stvari ovakav strah se javlja samo kada ste počinili delo kažnjivo zakonom, a još niko za to ne zna. On je uvek vezan za realan razlog. U depotijama je načelan. Plašite se za svaki slučaj. Po javnom iskustvu znate da za kaznu u vašoj socijalističkoj zemlji nije neophodno delo. Da je dovoljna sumnja. Pa ni ona. Tek objektivna mogućnost izvršenja dela. Najzad, ni ona. Sasvim je dostatna neka opšta potreba za krivcem. U mladosti boljševičke revolucije, recimo, da budete buržujskog porekla i udjete u kategoriju načelno klasno krivih.
*****
Primeran gradjanin jedne depostije nije onaj koji se savesno prodržava njenih i najbesmislenijih zakona i načela ponašanja, nego ko je od pomoći vlastima u njihovoj promociji. Pasivna lojalnost nije dovoljna. “Gradjanska ravnodušnost” je još za jakobince bila – krivično delo. Zahtevala se aktivna saradnja. Prodaja duše djavolu in extenso. Sistem despotije daje sliku kamena koji je u vodu pao i obrazovao sve šire i šire korupcionaske krugove.
*****
Sve despotije obožavaju rad. “Rad oslobadja” je krilatica tiranija. Za njih je rad dužnost, pre svega opšta i za opštost, u demokratijama potreba, pre svega lična, i za ličnost. I u Trećem Reichu i u Sovjetskom Savezu (u njegovim satelitskim kopijama takodje) udarnička proizvodnja promovisana je svim sredstvima ne samo zato da bi se zemlja što pre iz tehnološke zaostalosti izvukla nego da bi se njeni gradjani zabavili nekim realnim, na izgled dostizivim ciljem koji će im zameniti brigu za ličnu sreću i blagostanje.

Kako njegov pravi cilj nije sama proizvodnja, nije emitovanje robe već posebnog tipa gradjanina, gradjanina kao orudja, alatke, instrumenta, ona je stalna, a pošto je stalna, i uvek temperamentna, postaje najzad ropska. I nije ropska samo zato što se obavlja za drugog (državu), ili što radnik od njenog povećanja nema nikakve osobne koristi, pa ni interesa da je uvećava, već što ga duhovno pretvara u slugu. Rad izbegavate često nesvesno. Rezultat je - niska produktivnost i očajna kakvoća proizvedene robe.

No comments: