Sunday, November 05, 2006

Krležina doživotna robija

Odlomak iz dnevnika diktiranog u magnetofon 17. decembra 1982. i 30. januara 1983. godine. © Borislav Pekić.

(Osnov za esej o Krležinom ropstvu jednoj ideologiji.)

Razmišljam o Krleži kao o zarobljeniku jedne ideje, tačnije jedne ideologije. Jednog nižeg oblika ideje. Postavlja se sada pitanje da li je Krleža u deset do petnaest poslednjih godina svog života još uvek bio prinudni zarobljenik te ideje, ili je već postao njen dobrovoljni zarobljenik. Nije li se on osećao onako kao što se oseća čovek koji je gotovo ceo svoj život proveo na robiji, a onda jednoga dana mu je saopšteno da je slobodan?

Dakle, nije li se osećao kao čovek koji je u datom trenutku kao takav robijaš osetio da je njegovo pravo, jedino moguće mesto robija, te da je poželeo da s te robije ne izađe, i da je sve učinio da zaista ne prođe kroz ta vrata koja su se za njega u jednom trenutku otvorila.

I kao što taj vremešni, dugogodišnji robijaš sasvim dobro zna da ne poznaje svet van zatvorskih zidova, da se u njemu neće snaći, da ga u njemu čekaju opasnosti na koje nije navikao, nepredviđenosti i konfuzije kojih se grozi, tako je i Krleža, poretpostavljam, mogao sumnjati u svoju sposobnost da se snađe u slobodnom svetu ideja i da ponovo iskoristi svoju zadobijenu duhovnu slobodu.

S.Reames_DichotomyTo je jedan tragičan položaj. Ja verujem da je Krleža njega bio svestan i da njegova rastuća sardonija pri kraju života predstavlja u stvari kodirano saopštenje takvih osećanja.

Moguće su i druge metafore njegovog nemogućeg položaja. Pronašla se jedna istina s kojom se kako tako živelo čitav svoj život. Onda se pokazalo da je ta istina lažna.

Na zalasku života, na ruinama jedne ideje kojoj je čitav svoj život, ali što je još bitnije svoju umetnost, svestan da je upravo ta ideja i ta lažna istina, ta zabluda, ta ideologija, uništila najveće vrednosti njegove umetnosti, sprečila ga da postane ono što bi u svetu umetnosti svakako bez nje bio, saznanje svega toga, tragično je za jednog pisca.

Poći ponovno u duhovni svet na tom zalasku života i tražiti nove istine i nove ideje, svakako je prevazilazilo njegove snage. To je dano samo malom broju ljudi čija snaga duhovna prelazi Krležinu duhovnu snagu.

Uostalom Krleža nikada nije bio mislilac u onom smislu u kome je to bio Dostojevski. Krleža je bio čovek empirije, čovek realnosti i čovek politike.

Ako se čovek u ravni politike, u ravni tzv. realnog života razočara u jednu ideju, on najčešće prelazi u neke suprotne ideje za šta Krleži ne samo da je nedostajalo snage, nego je on bio suviše intiligentan da bi u takvom jednom preobratu tražio neko opravdanje, odnosno neku ravnotežu, za svoju staru zabludu.

Ali zašto je onda ostao, bar na izgled, veran idejama za koje je bilo očito da ih je napustio, odnosno da u više njih nema poverenja. To ostaje kao pitanje koje će večno mučiti istražioce Krležinog dela. Da li je moguće da je njegovo ćutanje bilo neka vrsta perverznog samokažnjavanja, cuinizam koji se okretao protiv njega samog ?

Da li je moguće da je njegovo ćutanje i njegovo pristajanje, njegova solidarnost sa idejom koja je za njega već bila mrtva, u najmanju ruku ovakva realizacija te ideje, da li je, dakle, moguće da je njegovo ćutanje bilo tek konformizam ? Ja lično ne verujem.

Lično ne verujem zbog toga što, premda u načinu Krležinog života i u njegovoj naklonosti prema izvesnim udobnostima tog života ima za to izvesnih razloga. Ja ne verujem da su oni dovoljno jaki da bi jednog Krležu držali u dobrovoljnom zarobljeništvu jedne ideje, a da za to ne postoje i neki dublji razlozi.

Da li je moguće da se on u krajnjoj konsekvenci u samu ideju socijalizma nije razočarao nego u njenu balkansku varijantu, u balkansku varijantu njene realizacije ? U tom slučaju njegova taktika, njegovo ponašanje i njegovo ćutanje bila bi paradoksalno velika žrtva koja se podnosi za tu ideju da se ona u toj njenoj kompromitovanoj varijanti ne bi još više kompromitovala njegovim istupima.

On je morao znati da iskoračenje iz ovakve ideologije kao što su sami marksisti i komunisti, pripadnici realnog socijalizma uvek tvrdili, samo malo iskoračenje ume lagano da vodi u potpunu herezu. On je suštinski čak i onda kada je bio vernik bio u stvari heretik.

Sa njegovom verom hereza je spojena isto onako kao što je dobro i zlo, đavo i Bog, kao što su spojeni u nekim teozofskim sistemima, dakle ta bipolarnost njegova, crno i tamno dato u jednoj dimeziji u jednom planu bila je oduvek karakteristima Krležina.

Krleža je jedan od onih eklatantnih primera humaniste na koje se obara Berđajev, čak i bez obzira na to što bi mogao imati izvesnih olakšica kao pobunjenik ili heretik.

Jer njegov humanizam baziran je na totalnom i apsolutnom preziru čoveka. Ima malo pisaca u nas koji je o čoveku i o njegovoj planetarnoj avanturi, koja se zove istorija, izrekao tako oštrih i tako neumoljivih reči gnušanja, prezira i beznadežnosti.

(Jedna ispravka koja se tiče Krleže. Nije tačno da najveći broj ljudi koji se razočaraju u jednu ideologiju pristupaju nekoj drugoj, veoma često suprotnoj. Najveći broj ljudi koji se u jednu ideologiju razočaravaju ostaju u stvari u njenim okvirima, pokušavajući da bilo na koj drugi način nađu alibi za ovakvu izdaju svojih osećanja, da su bili u zabludi i da su u zabludi i sada.

Za napuštanje, javno napuštanje, jedne ideologije potrebno je mnogo, ne samo unutrađnje, duševne, već i izvesne građanske hrabrosti, jer su često posledice vrlo opasne za takvu vrstu ljudi. Dakle ono što sam rekao o Krleži nije u stavri tačno.

Kad čovekov život ispunjava ideologija, a ne neki viši duhovni sistem nego misaono, filosofsko saznanje o svetu, onda je mogućno, čak i ako se čovek u tu ideologiju razočara da se ponaša kao da se nije razočarao i da deluje u ime njeno i za nju.

Ako se čovek, međutim, razočara u višu ideju, u jedan misaoni sistem kome je pripadao, nije nikada i nipošto moguće da još uvek ostane u njegovom okviru. Onda mora da traži neki drugi, on je tada prosto izbačen u svet ideja da traži nešto što će zameniti njegove razorene misli i naći nov smisao za svoje postojanje.

To je ogromna razlika između ljudi koji su ideolozi i ljudi koji su mislioci. Krleža je bio onaj prvi. Zbog toga je mogao da ostane u okvirima svoje razorene ideje i da ne bude prinuđen da izađe iz zatvora čiji su se zidovi oko njega svuda već bili srušili.)

(Nastavak 30. januara 1983)

Meni je zapravo bilo uvek mnogo teže da volim i cenim Krležu nego što je to bilo našoj levoj inteligenciji a naročito komunistima, posebno pre tzv. sukoba na levici.

Ja sam za razliku od leve inteligencije morao da se probijam, teškom mukom, kroz prašumu njegove leve fraze kojom je bio opkoljen, zaklonjen, ograđen, prosto zarobljen njegov izvorni moralizam, skepticizam i intelektualizam, dok su oni koji su pripadali levici upravo tu sekundarnu frazu kod njega, tu sekundarnu suštinsku pojavu u njegovoj literaturi smatrali njegovom vrhunskom odlikom.

Bez nje, bez te leve fraze koju je on provlačio i kroz svoja dela, a posebno branio u svojoj esejistici, on za njih ne bi bio veliki pisac. A za mene upravo je veliki pisac bez te oblande.

2 comments:

Barbarossa said...

"Za napuštanje, javno napuštanje, jedne ideologije potrebno je mnogo, ne samo unutrađnje, duševne, već i izvesne građanske hrabrosti, jer su često posledice vrlo opasne za takvu vrstu ljudi. Dakle ono što sam rekao o Krleži nije u stavri tačno."

Lepo rečeno. Takva je sudbina zadesila npr. disidente.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Mrkoviću,
Naravno to se odnosi na ono vreme i na ondašnje ljude. Sada ljudi menjaju pripadnost radi koristi ne libe se da to učine i nekoliko puta.
Srdačan pozdrav.