Saturday, September 23, 2006

Lepa književnost i ružno davljenje (IV deo)

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 180-184 ). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

IV deo

Radnja ostaje na mestu. Telefon na pisaćem stolu zvoni. Počinje, očigledno, večernja promenada umornih sivih moždanih masa prestolničke intelektualne čaršije. Najpre je iz dubine kuće odjekivao minijaturni vodopad ispod kojeg mu je ćerka gubila vreme, zatim su oko kabineta čitav sat stakato odjekivale ženine potpetice, najzad ga je devojka po treći put od jutros pokušala izbaciti iz sobe i koncepta pomoću usisivača za prašinu, i kad je svim jurišima odoleo, sad zvoni telefon.

Telefon je podmukli oblik lutrije. Crna kutija iz koje Slučaj vadi dobre i rđave zgoditke. Pre nego što će ga isključiti, zapisuje nekoliko reči povodom "telefona kao takvog". Ne veruje da će mu trebati, u njegovim delima ne zvone telefoni – vesti prenose Tatari i Čauši – ali nikad se ne zna! Zatim piše krasnopisom:

"Galib Kumrija je iz nedara izvukao gajtan i uzeo damu vezuje čvor. Begovska svinja jamačno nije ispila otrov. Po svoj prilici, vrlo je živa, zajedljiva i za razgovor orna. Desni kraj gajtana je prebacio preko levog, podvukao ga i ponovo prebacio ..."

Koješta! Tako se ne pravi čvor za davljenje! Tako se vezuje leptir mašna! Kako se, u stvari taj jebeni čvor vezuje? I vezuje li se unapred? Najzad to nije protokolarno vešanje. To je obično davljenje. Možda se i nije primenjivala nikakva naročita tehnika? Uzeli bi se prosto krajevi konopca, obavili oko šije i stegli razvlačenjem na suprotne strane?

Otkud, uostalom, on to može znati? Pisac je. Nije izučen dželat. opet će morati konsultovati enciklopedije. Tamo će, najverovatnije, naći sve pojedinosti koje se tiču hemijskih, fizioloških, medicinskih aspekata anoksije, ali ništa o tome kako se ljudi dave. Dirljiva je ta delikatnost nauke kad ima metropola u čijim izlozima čovek može naći još malo pa priručnik za konstruisanje džepne atomske bombe.

U međuvremenu još nije došlo zlatno vreme u kome se može ići unaokolo i raspitivati se kako se najlakše dave ljudi. Može jedino pisati bivšem Opunomoćenom i Privilegovanom dželatu Britanske krune. A preko epizode ne može jednostavno skliznuti kao preko leda. Premda se značajan deo umetnosti sastoji u spretnom izbegavanju težih i neprohodnijih duševnih područja, sve ipak nije u pontonima i u prečicama. Detalji su krv dobrog pričanja.

Najpre uzima domaću Enciklopediju. Bira stranu. Čita: "U željezničkom saobraćaju mjesto, gdje se sastaje više pruga iz raznih smjerova ... U pomorstvu, mjera za vrzinu, koja odgovara broju prevaljenih nautičkih milja u jednom satu ... U medicini patološka tvorba ili latinski tuber ...

U građevinarstvu, presjecište ravnih i zakrivljenih štapova željezne rešetkaste konstrukcije ... U fizici, kod stojnih valova, koji nastaju na žici, membrani ili tijelu, linije i plohe koje ne titraju ... U astronomiji, točka na nebu, u kojoj staza nebeskog tjela presijeca ekliptiku ... U životu, spoj dva konopa vezivanjem ili uplitanjem ..."

Tu smo, misli. "Razlikuju se uzlovi ...upletke ... kučevi ... čvorovi ... zapornjaci ... sidreni uzlovi ... mrežni uzlovi ..."

Na desnom listu je crno-bela slika. Katalog čvorova. Njih sedamdeset osam na broju. Neki imaju gruba, neuglačana imena: štip, kuč, potkuč, dvokuč,nametak, vrznjak, uzao za orepinu ... Druga istorijska: firentinski, firentinski s osmicom, itd.

Neki su prosto pragmatični: ribarski – na primer – zapornjak za klin, užarski uzao za most, sidreni za konopinu, zastavni uzlovi ... Ali ima ih i sa nežnim, pesničkim nazivima. Jegulja s vojem! Kučni vitičnjak! Turban! Kruna! Ribarski nadovez! Grleni unakrsnjak! (Ništa, nažalost, nije imao s davljenjem.)

PunishmentUzima lupu i svaki pojedini zamišlja na vratu Jusuf bega Balipašića. Očigledno, samo ih je nekoliko posao moglo dobro obaviti. Za ortodoksno vešanje zgodan je bio "jednostruki i dvostruki grljak" i "klizna petlja". Za tursko davljenje, međutim, najubedljivije su izgledali "obični poluuzlovi" i "poluuzlovi s povezicom".

U "Encyclopaedia Britannica" čvorovima je posvećeno četiri sitno ispunjene strane, ali nigde nije izričito pisalo kako se oni, ili bar jedan od njih, upotrebljavaju za davljenje. Čovek se mora osloniti na sopstveno iskustvo. Ako ga nema, na instinkt. Čak ni njihovim imenima nije smeo da veruje. Čvor "Troat seizing", na primer, imenom odgovara svrsi.

Ponosno se predstavlja kao "hvatač šije". A ovamo je nepomičan. Nema kliženja kroz petlju i cela užarska konstrukcija više liči na sindžir, kojim je tursko roblje povezivano jedno za drugo. Za vešanje je najpogodniji "half hitch" ili "midshipman's hitch", a za Galib Kumriju, po svoj prilici, tzv. "overhand", koji se podudarao sa domaćim "poluuzlom".

Ne savetuje se sa "Larousse"-om. Ne izgleda mu da Francuzi o davljenju više znaju od Engleza.

Ali skida kravatu i s njom isprobava "poluuzao". Instinkt mu je, čini se, bio u pravu. Prvi su pokreti zaista istovetni pokretima kojima se vezuje mašna. Čvor koji vezuje, međutim, čvor je za vešanje, a ne davljenje koje njegovom romanu treba. Kad bi on lično hteo da se obesi, morao bi odustati. Jednostavno ne bi umeo da zaveže čvor koji funkcioniše. Morao bi prethodno konsultovati knjige, što bi ceo poduhvat učinilo smešnim.

Pita se, radi li, uopšte ta njegova priručna omča? Ogledalo, pred koje staje s pomešanim osećanjima budale i žrtve istinoljubivosti, vraća mu crnomanjast, uglast lik, prosede brade i zalizaka. Iza dimne zavese zatamnjenih naočara vreba pogled intelektualca razapetog između humanističkog vaspitanja i kromanjonskih nagona. Čudotvorca što isceljuje van kuće bogalje, a kod kuće proizvodi invalide.

Oprezno zateže kravatu. Pritisak na koži je hladan, prijatan. Kao oblog na vrućini. Zatim peče. Na slepoočnicama izbija znoj. Oči iza stakala bljeskaju vodenim sjajem.

Naporedo s "dokumentovanjem čina davljenja" sluša govornika na sopstvenom pogrebu: "U cvatu kreativnih moći ... U nastupu neobjašnjive depresije ... Premda je njegova smrt nenaknadiv gubitak za našu literaturu, ona je sama po sebi umetnički čin ... Poslednji u nizu kojim nas je obdarila njegova neumorna akribija i mašta ..."

(ČETVRTA PARANTEZA: Gledao sam na televiziji pogreb našeg znamenitog pesnika. Kroz grupu od par tuceta skočanjenih ljudi, što pobožno prate "smrt kao umetnički čin", veje snežna mećava, pod kišobranom, s koga se intenzivno cedi vlaga na besedu. V. S. orator nad grobom, jednako intenzivno misli na vruću rakiju i tako uspeva da modrom licu obezbedi nešto žalbene topline.

Njegov lenji glas galopira kroz zimu: "Nenaknadiv gubitak za našu literaturu ... U cvatu kreativnih moći ..." Pokojnik je, međutim, imao preko osamdeset godina i poslednje dane je proveo kraj prozora, gledajući u magle Panonije, po kojoj su se vukle aveti izgubljenih iluzija.

U svakom slučaju, od pogreba sam dobro video samo vejavicu. I govornikovo duguljasto, ipomorfno lice koje se izvanredno slagalo s korotnom kravatom i snegom u pozadini. Slika je ličila na neuspelu reklamu za zimovanje u Sloveniji.)

kravata se zateže. Srce unezvereno tumara po grudima. Strah, koji se protivu njegove volje rađa, i saznanje da glupu probu kad god hoće može prekinuti, postaju ponižavajuće intenzivni. Jer, ako se desi čudo, i ruke odbiju poslušnost, ugušiće se. Popušta omču pre nego što ga panika nateruje da krikne.

Srce mu se vraća na mesto. Koža na licu bledi. Ne, Jusuf begu neće biti lako! Zatim nastavlja od pokreta kojim omča za davljenje postaje kravata. Ispija poslednji gutljaj viskija, stavlja nekoliko cigara u džepčić letnjeg kaputa, poslednji pogled baca na rukopis, u kome Jusuf beg i Galib Kumrija čekaju na njega da nastave svoj "dubok govor o životu i smrti", isključuje gramofon, gasi svetlo i odlazi u Klub ...

I sutra je dan. A sve knjige o Turcima još nisu napisane.

(PETA PARANTEZA: Ako mislite da u ovom opisu rada jednog pisca nema istine, laskate mi, ali niste u pravu. Ono što, pišući knjigu, pisac mora o svojoj temi znati, uvek je manje od onoga što zna. A ono što zna, uvek više od onog što mu stvarno treba. Ali da bi znao šta će mu trebati, najpre mora napisati knjigu. A da bi je napisao, mora o njoj znati više nego što zna. I tako, kao što vidite ...)
(KNJIŽEVNOST, BR. 7, 1979.)

No comments: