Wednesday, January 09, 2019

MARGINALIJE I MORALIJE, DEO CL

MARGINALIJE I MORALIJE, DEO CL 

Izdavač © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić,. 

 PISAC 

Pisac je simbioza policajca i lopova. On legalno istražuje, ali ilegalno – krade. Krade tuđe izglede, tuđe reči, tuđa osećanja, tuđe nade i trpa ih u svoj Dnevnik kao u lopovsku vreću.
 *****
Ako pisac želi istoriju da doživi kao dramu, treba da se okane istoriografskih istina, mora otkriti istinu (dramu) vremena.
 *****
Ne pišem teško, niti prekrajam bezbroj puta. Nikad zapravo ništa ne prekrajam. Nepoznato mi je da sam ikad promenio redosled pasusa. Sve što činim je – doterivanje stilističke naravi. Ovde onde reč, ovde onde dodavanje neke rečenice, ili nekog misaonog toka.
 Tamo gde loze plaču 

 Onaj smisao na koji kao na lisičiji trag pisac želi da uputi čitaoca, nije u pružanju nazoviverne slike jednog mrtvog vremena – u naporu da ostanem pravedan uspeo bih jedino da postanem bezosećajan – jer to vreme, uostalom, još uvek traje, i trajaće i kad nas više ne bude bilo; on je u autentičnosti osećanja tog vremena.

Sve i kada bih hteo, kada bih, uzmimo, sebi za cilj propisao da budem nepristrasan, nezavisan, nepristupačan, bezok kao terazijama opterećena Pravda u starovremenskim sudištima, i da se pošto-poto uzdržim od nedostojnog uplitanja u ono što neskromno proglašavam stvarnošću, a što je samo jedna od njenih meni dostupnih izvesnosti, sasvim različita, pritom, od neke njene druge,

takođe punovažne i punopravne izvesnosti prijemčive recimo za vas (cilj, kako se vidi, i inače nedostižan), taj ravnodušan postupak, ni bogovima svojstven, ne bi bio izvodljiv; da ga primenim morao bih najpre da se odreknem svoje ličnosti, čije se najčovečnije svojstvo sadrži baš u opredeljivosti i sposobnosti izbora.
 *****
Za pisca, a čini mi se u odgovarajućoj meri i za svakog čoveka, nemoguće je da živi jednim i nepromenljivim životom: on je uvek pomalo i ono o čemu sanja ili piše (opet dakle sanja) kao što je ono o čemu sanja ili piše (sanja dakle opet) uvek pomalo i on.
 *****
Kada pisci odlažući pero posle blagoslovene reči „Finis, „Završetak“ ili „Kraj“ (ne znam da li mi je ijedna druga tesnije za srce prirasla), zlovoljno moraju da konstatuju da ti pod konac postrojeni nizovi reči privedenih najzad kraju, ta mravlja vojska slova sva uterana u mravinjak pohabanih pojmova, za čija se konačna značenja nikad nećemo odlučiti,

nije knjiga koju su nameravali da napišu, i da će njena urođena suština, u tek dovršenoj, svakako izvitoperena, u najmanju ruku nepotpuna, biti obelodanjena u nekoj idućoj.
 *****
Ljudi koji pišu pisma u času kada se njihova pisma čitaju već su mrtvi, u svakom slučaju, sasvim su drukčiji nego što su bili dok su ih pisali, dakle, opet na svoj način mrtvi. Ako se čuvaju i sređuju po datumima i imenima pošiljaoca, izgledalo bi kao da se pravi neka vrsta kolumbarijuma, kamenog golubarnika, sa poređanim urnama dragih pokojnika ili sa njihovim iscerenim lobanjama.
 Graditelji

No comments: