Wednesday, January 17, 2018

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCLLVI

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCLLVI 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Sreda, 21. septembar 1983. godine.
Tuđina kao sudbina. (Intervju s Hetrihom.) 

Večeras imamo goste: Ivana Hetriha iz Zagreba sa suprugom, Simovićeve i Rževske. Simović i Rževski takođe će Hetrihu dati intervju, ali ovo veče dajem ga ja. Pripremio sam sledeći tekst:

„Na pitanje šta je hteo reći svojom simfonijom jedan veliki kompozitor je rekao: ’Dok sam je komponovao znali smo to Bog i ja, sad zna samo Bog’. Od pisanja Besnila međutim nije prošlo mnogo vremena i meni se čini da još znam zašto sam ga pisao i zašto baš tako kako je napisano. Pokušajmo preko priče da uđemo u smisao ove knjige.

 Na londonskom aerodromu Hitrou izbija epidemija hidrofobije, psećeg besnila, prouzrokovana laboratorijskom kombinacijom ili kako bi se danas reklo – reprogramiranjem prirodnog virusa besnila, najsmrtonosnijeg po kliničnom razvoju najstrašnije bolesti s kojom se čovek, bar do sada upoznao.

Aerodrom se karantinom odvaja od sveta i na njemu započinje rat protiv tzv. rabdo virusa. Ishod je nesrećan da se ne bi London, a potom i svet zarazio, Hitrou se kremira, strada 250 000 ljudi. Preživljava samo pas – nosilac zaraze.

Svet nije spasen. Kad bi se naš ljudski zadatak u ovom ili sličnim slučajevima sastojao samo u tome da nađemo lek ptotivu besnila kao bolesti, nade bi možda još i bilo. Neki se makar i provizorni lek uvek nađe. Čovečanstvo je preživelo čak i kužnu crnu smrt, koja je odnela trećinu Evropljana. Borba se, međutim, ne vodi samo protiv tog i takvog besnila.

Bolest izaziva i jedno drugo, ono u nama, besnilo vrste, ono s kojim i pod kojim živimo, o kome čitamo i slušamo, s kojim se u životu i istoriji suočavamo, ono najzad koje svako od nas u sebi nosi. To drugo besnilo trajna je bolest tekuće civilizacije i protiv njega stvarne odbrane nema. 033nevi
 Svoju ljudsku priču morali bismo početi ispočetka, morali bismo menjati same temelje ove civilizacije, ali kako je ona prirodan proces od prapočetka ljudske svesti, od pronalaska prve alatke, koja nam je zamenila ruke, a uskoro će i um i dušu, to je očito nemoguće. Svaki se tzv. napredak tako iskazuje kao usavršavanje jedne civilizacije čije su početne, osnovne, suštinske, pretpostavke naopake.

Svim procenama, ispravkama, mi samo preoblikujemo nevolje. No budući da je to preoblikovanje jedino što nam preostaje, mora za nas bar kao način biti i dobro.

Verovatno je da nada, ako je ima, leži u nekom slučaju, nečemu što naš razum ne može predvideti, a možda ni zamisliti, a to da je eventualno spasenje u nečemu što ljudski razum ne može zamisliti, a potom svakako i pokušati da ostvari – naša je šansa, jer šta taj naš razum zamišlja i kako ostvaruje ono što zamišlja u prilici smo da vidimo i još gore da osetimo.

No comments: